Skip to content

Nije to za mene

June 8, 2013

Znao sam da lađa tone zbog mene cijela, nije bilo nikakve dvojbe da svi ovi jadni ljudi i mornari stradavaju samo zato jer me On želi nešto priupitati. Ta, i Adama je našao, iako se ovaj sakrio, ali kad je čuo da ga On zove morao je izići pred Njega.
Što da radim sada, pitao sam se, ovi ljudi nisu ništa skrivili, toliko su dobrodušni i priprosti. Došao sam k njima i objašnjavao da znam zašto im tone brod, uvjeravao sam ih da sam za sve ja kriv, ali oluja je bijesnjela i nikakvo veslanje nije pomagalo.
Kamo da se djenem, što da učinim, rekao sam Mu da ću se možda odazvati neki drugi put i još nisam bio pripravan činiti ono što mi se nikako nije činilo, iako zapravo nikada nisam imao ništa protiv Njega, volio sam Ga i Njegov glas. I da Mu sada i kažem da ću Ga poslušati istog trena, uzalud je kad lađa već tone…
Konačno se oslobodih strašne krivnje zbog mornara u lađi i užasne neizvjesnosti kada se dogovorismo svi u lađi, to jest nismo se dogovorili nego me baciše, u more me prebaciše i kao da je s mene sišlo prokletstvo, osjećao sam kako nevolja prolazi i bio sam odmah lagan kao pero, sretan što me moj Gospodin pustio na miru. Krenuo sam polako plivati, baš me nije ni zanimalo kamo ću, važno je da se ta grozna oluja stišala.
Odjednom se nađoh na nekom otoku, mekom kao da sam na samom dlanu Njegovom. Bilo je jako tamno, mrklina po svuda i ja osjetih kako padam i ponirem. Nigdje nije bilo nekog oslonca i ja sam padao i padao dok su mi moje najtajnije želje prolazile kroz glavu. Mislio sam kako sam slobodan od oluje Njegove i kako sad mogu ispitivati od čega se sastoji ovaj svijet i gdje je tu moje mjesto. Silno sam želio imati nekog onako dobrog druga kao što su bili mornari, ali oni su me se morali riješiti za svoje dobro.
Konačno sam prestao padati i zaustavio se u svojim mislima na toj temi o tome kako bi dobro bilo imati kraj sebe sada prijatelja koji bi mi pružio ruku. Zamišljao sam da je prijatelj neki mornar i da pripovijedamo o lađama i olujama i postade mi strašno dosadno. Taj prijatelj kojega sam imao očigledno, ni kriv, ni dužan nije me utješio pa pomislih kako bih želio imati ženu i djecu, ali ne neku napornu djecu nego poslušnu. Zamislih da grlim svoju prelijepu ženu, ali mi tjeskoba obuze srce. Nisam ja za to, nisam ja za brak, mene proganja žeđ i znatiželja za ljepotama ovoga svijeta…ali ovaj svijet nema utjehe za mene, mene zapravo može zadovoljiti samo On i Njegov glas kojega više uopće nisam čuo već dugo.
Zar me je zaista pustio na miru u ovoj mrklini?
Kome ću pričati o Njegovom veličanstvu i divoti?
Zavapih za Bogom svojim, znao sam da me čuje.
Spoznah da me neka riba progutala. Što zna riba kojoj je Bog sve dao i ona sve radi kako On zapovijedi, što ću njoj prorokovati i naviještati Pravednost i Dobrotu? Sigurno ima još puno ljudi kojima treba moj Bog, ali možda mu ja više ne trebam, ovakav neposlušan i tvrdoglav… pa da, i neposlušni i tvrdoglavi Ga trebaju, možda i više nego ja sada jer ja Ga poznajem, znam da me neće ostaviti. A oni Ninivljani, toliko zli i razuzdani ne znaju da ih Stvoritelj njihov ljubi. Oni su još bedastiji od mene.
Gorko se pokajah što nisam odmah shvatio što mi je činiti, iako mi je Gospodar nad vojskama, kao i uvijek, rekao točno, jasno i glasno, rekao mi je da idem baš u Ninivu, grozan veliki grad , gori od Sodome i Gomore i k tome još da im, sam samcat među zvijerima, bacam bisere pa da me još i proždru. I zaslužili su da propadnu, zašto ih ja moram upozoravati na to?
Ali neka, umilostivi se moj Bog te me riba izbaci i ja odoh prorokovati , prođoh i ne gledajući pravo oko sebe to grotlo grijeha i opačina ljudskih, rekoh im da će propasti i to s velikim zadovoljstvom sam vikao: „Još samo tri dana i propadaš, Ninivo, velegrade bajni, još samo malo i nema te više.“

Ali se Ninivljani pokajaše zbog mojih ispada, te ja pomislih kako su oni sada bolji od mene, i ti mornari, i ovi iz velegrada, svi ispadoše bolji nego ja. Kako ja sam najgori? Ja, koji sam jedino s Bogom u najboljem prijateljstvu, a On mi dade da izgledam kao proklet, kao da je sedam zlih duhova na meni? Tlak mi se diže, ražalostih se i ogorčeno rekoh Bogu da ne želim više tako živjeti.
Ali me moj Bog utješi kao i uvijek jer jedini On to može, ni živjeti, ni mrijeti mi nije bez Njega. Briga me tko je bolji od mene i zašto sam ja ovakav neposlušan, meni nema druge jer sam prošao sve drugo i sjećam se da mi ništa nije valjalo.
Za ovo sam stvoren u čemu jesam, prorok Gospodina nad vojskama.

Advertisements

From → Uncategorized

Leave a Comment

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: