Skip to content

VOŠTANI PRSTENOVI

June 13, 2013

VOŠTANI PRSTENOVI

2013-06-13,
BLAGDAN SVETOG ANTE,

četvrtak, 12:07

JEDAN ZAVJET NASTANE BEZ PUNO RAZMIŠLJANJA, NEKAKO SPONTANO I NAKON IZVJESNOG VREMENA…

KADA SE JEDNOM PREDAŠ ZAVJETU, VIŠE SE SVIJET NE OKREĆE NAOPAČKE, DOBRO ČUJEŠ I LETIŠ NOĆIMA KROZ PROSTRANSTVA KOJA SAMO MRKLINA DAJE.

TADA, U LETU, DOŽIVLJAVAŠ DA TE NEŠTO STALNO POVLAČI ZA KRILA I VRAĆA NA POČETNU TOČKU KADA SI JOŠ BIO ODUŠEVLJENI POČETNIK U LETENJU I OBRUŠAVANJU U MRKLE DUBINE.

JEDNOGA JUTRA OSTAJEŠ NAMJERNO NA CILJU SVOGA LETA, SAMO DA BI DOČEKAO STRAŠNO I ZAPALJUJUĆE SUNCE I TO SAMO DA BI VIDIO ŠTO TI TO NE DOZVOLJAVA SLOBODU ONAKO KAKO SI JE ZAMIŠLJAO.

SUNCE ĆE TI MOŽDA SPRŽITI KRILA, ALI TI ĆEŠ SPOZNATI DA SI U RUKAMA SVOG ISKONA KOJI TE JE PRSTENOVAO.

Ukratko, obnovila sam stari zavjet svome Gospodinu i dodala mu obnavljanje zavjeta vjernosti nesuđem zaručniku od krvi i mesa koji bijaše moj zaručnik samo stoga što me je oslovio usred moga unutarnjeg razgovora sa sobom samom. Moj nesuđeni zaručnik je čovjek od velikog zavjeta i ja pokušavam naći svoj život bez njega u vjećnoj uspomeni na naše zavjetovanje, ali to ne ide tako kako ja zamišljam. Jednom, dvaput ja dobila sam priliku odletjeti daleko u nepoznate krajeve, ali me zapravo nisu privlačili. Kada vidjeh da je moj nesuđeni zaručnik, koji i tako nije bio nikada moj, isti kao naš Bog ljubomorni, vidjeh da je to obaveza koja uopće ne izgleda neostavriva i ne poklapa se s ovozemaljskim poimanjem slobode, jednakosti, ravnopravnosti i istine.

Ove se poetične riječi eseja vraćaju na trenutak kada doživjeh neko novo buđenje kao preokret mogući u svom životu, razmišljajući kako sam dosadna već i Gospodinu i ljudima sa svojom vjernošću duhovnosti i svome duhovnome prijatelju.

U početku opisujem kako sam krenula u nešto drugačije i pokajala se, a zatim se sjećam dodira koje proživljavam s tom jedinom osobom u mojem životu koja mi je odana i vjerna od početka i neprekidno. Naravno, kajem se zbog skretanja s puta jednakog životu istinske udovice, iako se osjećam mladom i vrlo slobodnom.
Ljubomorni zaručnik me doziva i ja propadam od kajanja u nastojanje da se opravdam te ponirem u sebe osamljena i bez želje za bilo čijim društvom. Ulazim u sve dublju kontemplaciju, uvjerena da razgovaram cijelo vrijeme od nekoliko dana neprekidno sa svojim dragim. Pretvaram u stihove sve što doživljavam jer ne znam opisati svoje slutnje i dubinu doživljaja stvarnosti koja, rekoh, ne odgovara nikako poimanju ovoga svijeta na koji sam navikla i u kojemu sam živjela nekoliko desetaka godina.

Ludilo me kontemplacije totalno obuzima i živo me zanima do kojeg će nas rezulatata dovesti naši razgovori.

PRVI DIO

KAKO JE SVE OVO POČELO

Na drumu stari album

To ti bilo je ovako:
Mračne sjene spustile se
Na moju memoriju.
Priđoh žalu ja polako,
A moždane opustile se,
Anđeli zapjevaše tiho „Gloriju“.

Kamen stari, nove žice
Okružiše žalo i drveće,
A more svoju šumilo je.
Poklekli smo skupa nice,
Moderne je gradnje smeće
Bilo. More umilo je

Sve pradavne uspomene,
Jako davne i nevine
Te ja malo kapke sklopih,
Mirišući preostale duha sjene
I dozivah sve delfine,
Jedan mrežu svu preklopi.

Otvoriše se uspomene davne,
Sviću su zapalili na doku,
Samo pjesme još ne bijaše.
Crte stare, prave, ravne
Načiniše suze oku,
Ruke moje se ugrijaše.

Sada pamtim to i bivše
Kao jednu stalnu vječnost
I premećem stari album.
Neki me okriviše,
A ja skrivam jedno mliječno
Prijateljstvo baš na drum.
1105 111

OVO BIJAŠE PRETEŠKA I OČIGLEDNA NEVJERA

MILOST

PROKRVLJENA MOJA DUŠA
JOŠ JE SADA VIŠE CRNA,
CRNA KAO PERO VRANE
I SADA ME MILOST KUŠA,
KAO DA JA NISAM SRNA
KOJA MIJENJA SVOJE DANE

TE IH NOĆIMA DAJE,
ŠTITEĆI MLADU LANAD
POKOŠENU, IZNOŠENU
ZA RAZDOBLJA POKAJE
DA IH MIMOIĐE TANAD
KAO MJESEČINA SVOJU SJENU.

OPET JA SAM MATER JANJE,
NA GROBLJU SE KRIJEM
DA IZNJEDRIM OD MIRISA
ŽIVOT MJESTO SMRTI DANJE
PA SE LEŠOM POKRIJEM
KOJI NA MENI PRODISA.

OPET JA SAM U SVOM MRAKU,
GLEDAM OŠTRE BIJELE OBRISE,
ODSJAJ HLADNOG ORUŽJA
ŠTO MI NEDA, NEDA BRAKU
JER SAM ZARUČNICA KLISE
JER SAM UZELA OD MUŽJA

VELIKU SNAGU SLABOSTI
PA BIH PALA S VRLETI
KAD BIH CRNIM KRILOM
POLETJELA PUT RADOSTI,
RADUJUĆ’ SE SKRLETI
I VIŠE ME NE BI BILO.

SAD IZ MRAKA JA IZVLAČIM
SVE CRNJE OD CRNOGA,
NADAHNUĆE SVETO, NEMOLJENO
JER JA, SAMA, STALNO TLAČIM
ZMAJA MRTVA, NEMIRNOGA,
NE ZNAJUĆI ŠTO JE DOZVOLJENO.

NAJLJEPŠE JE ŠTO MRČINA
SKRIVA SVU MATERIJU;
ČAK NI DUŠA BOLNA,
ŠTO JE KAO NEKA KRČINA,
NIJE RAVNA MOME ZVJERIJU
KOJE LOVI SAMO UMOBOLNA

MEĐU ŽIVIMA I MRTVIMA,
A SVE PRAVEDNIKA TRAŽEĆ’
JEDNOGA I JEDINOGA,
ANĐELA SA PLAŠTEVIMA
KOJI MENE MOŽE UŽEĆ’,
USRED MENE BOGA MOGA.

NALAZIM GA, ALI ŠUTI
I NA TEBE ME PODSJEĆA
DA TI VRATIM RIJEČI
I OGRNEM HLADNE SKUTI
DA TI LAHOR BUDE VEĆA
OBLOGA ČELU KOJE PRIJEČI

SVAKI SUSRET, SVAKI ZNAK,
A SVE JAČE ISIJAVA
ŠTO SAM VIŠE CRNA
I U SEBE PADAM ZA UZMAK
OD SJEMENA KOJE PROSIJAVA.
JOŠ SAM VIŠE ŽEDNA SRNA.

NA SLUŽBU IDEM K’O NA IZVOR,
ZA KAPLJU VODE IŠTEM SAMO
JEDAN POGLED, JEDAN OTKUCAJ
JER JA NEMAM ZBOR NI IZBOR,
NEMAM NEKO PRAVO TAMO
GDJE TI PATEĆ’ GLEDAŠ ONAJ SJAJ

ŠTO MI MOGA OKA NAPUSTIO
PA SE SLIJEVA U MOJ MRAK,
MENI DA BI ŽIVOTA DAO.
KAD SI POGLEDA TI SPUSTIO,
JA PRONAĐOH SVJETLA TRAK,
A TI SVE TO, SVE SI ZNAO.
1205 1650

OVDJE SE VIDI, ODMAH JE USLIJEDILO KAJANJE I OPRAVDAVANJE

NAJMLAĐA USPOMENA

Sve sam sjene zaboravila,
Svu sam bijedu preskočila
K tebi da se vratim.
Usne svoje sam zabravila,
Oči sam odmočila
Da riječ tvoju pratim.

Odustala sam od kritike
Sivih kopkajućih dana,
Želim naći oduševljenje.
Prošarala sam svitke,
Samo tebi odana
Jer mi dade prosvijetljenje

Koje zaborav ne hvata.
Ne igram se više puno
Već odlazim gdje me putiš,
Daleko od rata
Pa sam bliža onom krunom
Kojom ti odjenu moje skuti.

Ti me nađe dostojnom
Svakog velikoga truda,
Tebi ja sam popudbina;
Još me čuvaš, slabostojnom,
Kao što se čuva gruda
Zemlje koja ti je sudbina.

Pronašla sam svoje vrijeme,
Otkrila sam pokrov škrinje,
Zlatnu staru ostavštinu.
Hvalim uvijek ono sjeme
Što se silno jako upinje
Kroz svu moju baštinu.

Sve sam prošla potajno,
Znajuć’ samo tebe jedinoga,
Samo tvoje ruke otkriše me.
Nisam znala da je sjajno
Klupko mreže oka tvoga,
Mreže koja prebriše me

Svojim slavnim nitima;
Mene ti pogleda jasno,
Mene prozva u neizvjest,
Mene zazva… sva intima
Izjasni se odmah glasno
Jer ti reče novu vijest,

Jer ti prizna Boga dobra,
Boga slavna i zaljubljena,
Ljubomorom zaiskana.
Mnogo korova ti pobra,
Glumeć’ jada zasnubljena,
Žarnom riječi istiskana.

Prevari me malim tegom,
Ote me od vitezova
Mraka, noćna sata
I domahnu svojim stjegom
Strašnog Božjeg zova…
Mene, starog tata,

Premazanog crnom smolom,
Kukavca i pretvarača
Okorjeloga ti pronađe
Podobnim za naokolom
Teškom igrom sakrivača,
Neustrašiv bilo kakve svađe…

Sada vidim bolje uteg,
Svu težinu što mi dade
I nazreh tajne najslađe.
Zadubljena samo u te,
Spoznah malo kako rade
Uspomene one najmlađe;

Spoznah dio Sveprisustva,
Zrelu bobu crnu, slatku
I rumenu svu u soku,
Nesvjesna od neiskustva;
Stvaram krvcu tečnu, glatku,
Dosipam je svome toku.

Djevicu ti štujem žarko
Koja mi te blagonaklono
I smjerno ustupi s radosti
Jer samo Njojzi kao Marko
Zahvaljujem za autohtono
Čudo naše, tajnu nevinosti.
1205 2354

OVDJE BIJAH IZNENAĐENA KAKO JAKO DOBRO ZNAM KAKO SE OSJEĆA MOJ DRAGI KOJEGA NE VIDJEH VEĆ ODAVNO I TO KAO DA ME NEŠTO PRISILJAVA, A TO JE NJEGOVA VOLJA, POMALO RAZOČARANA. NIKADA MOJA SAVJEST NIJE TAKO SAVJESNA BILA NITI ĆE BITI KAO U SLUČAJU OVOG ZAVJETA.

Prokletija

Zašto bih te bilo kome predala
I što bih tada znala,
Što bi ostalo od nas?
Zašto bih ti dopust dala
Ako bilo koja mala
U tebi potraži spas?

Zašto bih zašutjela
Kao da sam nepristojna
Kada ljubav nije takva?
Zašto bih li stiha smjela
Izbrisala kao nedostojna
Kada nije psovka kakva?

Niti sam te ubila,
Niti sam izrekla laži
O toj svojoj temi
Po kojoj se zaljubila
Ona kojoj si najdraži
Prorok, anatemi.

Što bi tek bilo tada
Da sam pustila sotonu,
Da sam strašan grijeh usvojila?
Procvala bi nada,
Uništila bi prilika tonu
Da sam pasivno prisvojila

Sve ono što su mi poslužili
Kao pustu istinu…
A što bi tebi bilo?
Da l’ bi ti se dani odužili
I, kad bi znao samo trinu,
Što bi ti se zbilo?

Zašto ne bih nastavila
Ono što je dobro,
Da li kome smeta?
Zašto bih ostavila
Gospodina dobrog,
Dosta bijah prokleta.
1305 116

OVDJE PROGOVARA I MOJA LJUBOMORA, CJENKAM SE I POGAĐAM SA SVIJETOM I VLASTITIM NESUĐENIM VJEČNIM DUHOVNIM ZARUČNIKOM, OSOBOM MOJEGA JEDINOGA ZAVJETA POSLIJE KRŠTENJA U KRISTU.

Lagodan život

Već dugo nisam mislila na nas,
Odavno nas nema u mislima mojim,
A sada, evo zemljotresa koji stvara ruševine.
Već odavno ne molimo za spas
Kao da nekim snovima, kako kojim,
Vladaju starih i novih snova pomrčine.

Već dugo nisam dostigla usnuti
One breze krhke i drhtave, bešumne
Što promiču, potresima izmičući, na očigled
Pogledima svesrdnih sjena putnih
I stvaram neke poteze tihe, bezumne
Kojima ne znam ni dušu, ni cilj, ni izgled.

Već dugo nisam prozborila šapat
U kojemu bi bilo nešto slično nama
I našim nekadašnjim znanim šaptanjima;
Već dugo, dugo meka kiša škrapa
U prikladnim i nezgodnim prilikama
Kao da se stapaju mi okna s kapanjima.

Već dugo ne pamtim te, nasuprot,
Već dugo ne sjećam se one kose na čelu
I samo ponekad otirem potne rubove lica.
Samo usnama dopuštam lak život
U kojem izlazi riječ, sama od sebe, na djelu
Dok po njima teče i teče znana drhtavica.
1405 2121

ZAKLJUČAK PRVOG PJEVANJA, VRAĆAM SE STAROM NAČINU ŽIVOTA.

DRUGI DIO

SLIJEDI, NARAVNO, OPROŠTENJE

MOLIM TE POGLEDOM

Osoba sam kratka dometa, obrza i slatka,
Grijeh svoj ne znam, pomalo sam blažena;
A i umorna sam od šetnje po tom suncu.
Ne vidjeh bar jednoga cvijeta nekog latka
kraj groba moje majke, pomalo ugažena,
a stigoh jedva nekako, kao stari huncut.

Molim Te srcem, molim Te mirnim usnama,
Pogledima u večernje proznačno gore
I tu sam, na Tvojim nježnim lahornim rukama.
Sada čekam, kad molitva stane među nama,
Hoću li raspoznati od modrih nebesa more
I predajem se pticama od oblaka na mukama.

Ploda, pa da, ploda Te željno ištem uzeti
Jer inače što sam, ja ne vidjeh, nije mi dano.
Evo, zapada modrina, po njoj plove brodovi
I znam, tiho ću, tiho u Tebi polagano umrijeti;
Tvoje je naručje kao od vate i malo slano,
Od Tvojih su haljina prostrtih moji podovi.

Po stoti puta dajem ti zavjet, ti, koga vodim
Po prostirkama tmurnih oblačnih nebesa;
Evo, noć se spustila i čini pjenu tamnom.
Dopusti da te povedem dalje prema vodi
Koju već val zapijenjeni, veliki protresa
I pokušaj sada tiho umrijeti sa mnom.
1505 2055

SUNCE U ZENITU MORA

Naprijed, naprijed samo zaronit ću u svježinu vode,
Tako sam sva predana i voda mi puni nos i uši,
Lagano klizi niz očne jabučice i ne smeta mi, slana.
Tako je nespretno stati na kamenje grbavo, oštro
I raznobojne niti pod morem gledati kako se povode
Za mojim člancima, omotavaju se okolo po duši
Dok se kose prekratke samo trak na očima slama.
Ne znam tko mi je vodu s lica jednim pokretom otro.

Nisam dorasla sebi samoj u ovom božanskom raju
I tražim i gledam jesi li pošao za mnom ka zvijezdi,
Ona je prilično blizu, na dohvat ruke, srebrna
Poput onog poruba kojim se obvezuju plaštevi.
Oko nje, u ovom neznanom i mračnom kraju
Svjetlucavo se presijavaju svjetla barke što jezdi
Na bijelom oblaku iznad površine što je crna;
To po meni još i pljušte iz svijeta daždevi.

Prebirem olako sve što struji oko mojih ruku.
Svjetla su krasna u dubini nedodirljiva dna
Od jednog oblaka crnog preko čitavog neba
Okruženog sjajnom niti blještavog obzora.
Dopirem do oslonca, grlim te u struku,
Iz nebesa prvo naglo izlaziš ti pa ja
Dok pred nama ista zvijezda vreba
Kako bi pobjegla iz okvira otvorenog prozora.
1505 2156

S J E M E L A H O R A
1
Nit’ na prvi pogled mi se ne primijetismo
Kao da smo sve već saznali unaprijed
Pa smo samo preletjeli mislima nasuprot.
Puno puta se još poslije prisjetismo
Neke mutne vode i znaka koji se pored
I u nama vječno, skromno, hrabro upro
2
Da nas dvoje jedno drugome posveti.
Kakav to je bio očinski, iz ljubavi brak,
Kako to je bilo na brzinu hvatanje tijeka
Vremena neumitna koje brzlo proleti,
Ali ostade zauvijek jedan vjeran trak
Koji poslije spasi nas što tražismo lijeka.
3
Pamtila sam očinskoga savjeta do kraja,
Gledajući u tebe kao u svijeću treperavu
I slažući uspomene s molitvom vjernika
Koji bliže bijaše od mene i tebe do raja;
Imadoše pogled podozrivi i snagu zeravu
Samo prema mome stavu jadnog bijednika
4
Dok si ti, mladoliko plamteći, raspirivao
Sva krasna i manje zgodna sredstva
Kao magnet strašni što šalje blaženstvo.
Tad je mene sotona pred tobom izrivao
I ti osta usamljen i dalek, a pun sveststva
Koje tražilo je molitvom samo moje ženstvo.
5
Prorupljena, pogurena prođoh pokraj tebe,
A ti kao plaštem ogrnu me molitvom žarkom
Te mi se povjeri jer si bolje me poznavao
Pa i ti tada za mnom ode, ali zbog druge potrebe.
Nakon stotinu ljeta poljubi me čednim ugarkom
Te od tada, sve do sad, sebe si mi darovao.
6
Očinstvo je popratilo nas do visoka trona
I majčinstvo naše posta zajednička snaga,
Anđeo nas Gospodnji sve kao jedno čuva.
Djevici u krilu ti si meni visok kao i Ona,
A ja joj postadoh jedina i vrlo draga,
Sina dade da nas od svega đavla sačuva.
7
Tada posta riječ naša duhom čvrsto osvojena,
Već tako dobrih, starih i različitih prijatelja
Kao što smo mi. Planu žarko Sin u svojem maču,
Kao da je u kamenu oštrica mu podojena,
Kao da Mu vjetar posla lahorasta pokazatelja,
Vjetar onaj vruć koji bijaše za našu lomaču.
8
Lahor dopre sve do na kraj svih vidika
I obiđe zemlju sa svih strana nekoliko puta,
Ali ne nađe u isto vrijeme i na istom mjestu
Niti Anđela, niti nevina i mudra prevelika
Učitelja, niti Majku… samo guja jedna ljuta
Namjesti se, stavljajući onu licemjernu čestu.
9
I svu snagu koju lahor je pokupio na putu,
Sveudilj i žedno tražeći nama nešto slično,
Sapne u sjeme maleno i predodređeno.
Dade tebi ime i ostavi ga baš na mome skutu,
A bijaše neugledno, nezamjetno i obično
Pa dovede nas na svadbu, slavlje priređeno.
10
Veličanstvo jednog apostola nama opijevaše
Buduće i prošlo, tako iznenada pade crni veo,
Tako neprimjetno prođe onaj prvi stih iz epa
U kojemu čitava dva vremena i pola bijaše;
Tako svijetlo Duh se baš nad nama obreo
Na tebe mudra, nevina i na moja jetra slijepa;
11
Ti proreče vjernošću prevelikom, ja progledah
Na odgovornost snažnu, strašnu, anđeosku
Pa se nadvi nada me križ brige, pokajanja.
Guja poslije i još sada samo nijemo gleda,
Hipnotizirana stoji dok ja čitam samo seosku
I prigradsku baladu otkrivenja moga i pozvanja.

12
Još i danas ne znam kako sam i gdje te čula,
Odakle je svjetlo palo mi, označilo ti lice
I tvoj slavni šapat koji me na meni prati.
Gdje te nađoh kad je Djeva za me odjenula
Na Sina lahor našega poznanstva te netremice
Duh nas veže, pazi, čuva i žrtvu uzvrati.
1605 2316

TO JE BIO UVOD U NEKO OZBILJNIJE PROMATRANJE S ODREĐENE UDALJENOSTI UVIJEK JEDNE TE ISTE PROŠLOSTI. PONOVO SE OSVRĆEM NA NEMOGUĆNOST POTPUNU ZA MENE OSNOVATI NEKU DRUGU, NOVU , BILO KAKVU VEZU OVOZEMALJSKU U SLIJEDEĆIM STIHOVIMA

PLODOVI ZAVJETA

DOČEKAJMO PADANJE ZVIJEZDE ZAJEDNO U PAVILJONU,
DA SE VIDI KONAČNO JESMO LI STVARNI I OBIČNI
KAO ŠTO SE PO MOJIM PJESMAMA PRIČA.
O, NE, NEĆU ZNATI POGLEDATI U TVOJ SVETI PLAM I ZONU
KOJU NIKADA PRISVAJALA NISAM KAO NEKI , MENI SLIČNI,
JA SAM SAMO MALI PTIČ VELIKOGA KRIČA.

S TOBOM SAMO MOGU IZABRATI NAJFINIJE TKANJE,
SAMO JEDAN DRAGI KAMEN PONIJELA BIH K TEBI
JER U TOME JEDINO MI DVOJE POSTOJIMO.
TVOJE SU BLAGE RIJEČI PLEMENITO UVIJEK PROTKANE,
A JA SAM SAMO SVIJEĆA KOJU ČESTO PALIŠ SEBI
JER TO JE ONO BOŽANSKO U KOJEM STOJIMO.

TO JE MOJA ŽEĐ I MOJA MOLITVA, MOJE OTAJSTVO
KOJE NE SMIJEM PREKRŠITI, NITI S KOJEGA NE SKREĆEM.
TO JE MOJA SLAMKA ZA KOJU SE ČVRSTO DRŽIM.
ČESTO JE KOD MENE MUKA SAMO, GRIJEH I IZDAJSTVO,
ALI TVOJE SNAGE DUHA TVOGA MOĆNA JOŠ SU VEĆE;
GORE NEGO U PAKLU, LJEPŠE U TEBI JA SE PRŽIM.
1705 222

+

TREĆI DIO

POVRATAK

POLAKO ULAZIM U KONTEMPLACIJU SVJESNO I NESVJESNO, NAMJERNO I NENAMJERNO, JEDNOSTAVNO SE PREPUŠTAM RIJETKOJ PRILICI OZBILJNOG I DUGOG PRIPOVIJEDANJA SA SVOJIM DRAGIM

ROSA NA GUŠTERIMA

Kojom bih ti pjesmom pjevala najljepše ono što nas dira,
Kakvim krasnim stihom da ti pripovijedam i o kome
Kad ne znam što je bilo prije i poslije našega poznavanja?
Kako mogu ja, prokletija, znati lijepe note kojima se svira
Na onima tvojim narječjima slatkim koji mene lome
Jednostavnim nadahnućem, uvijek bez srozavanja?

O čemu bih ti pričala kad bih bila slavna vjerna službenica
Koja nosi idealne halje pokornosti i poniznosti čedne
Pa ne zna, jadna , niti sama da još više joj je blago?
Ti, koji djecu odječuješ i nemaš svojih družbenica,
Imaš samo riječi žive, proste, nadahnute, slatke i medne
I svima si našao biti ono što je svakom srcu drago,

Taj si koji zna za slike, poruke i ogovaranja pa vidiš zlo.
Stoga me prepoznade bijednu, stoga me zauzda sobom samim,
Meni nepoznatom, spregom nježne blagosti, dade mi nevinstvo,
Znajući da kod mene nije i da ja ne znam za to.
Uzaludno sad u srcu vičem i na sav glas po svuda galamim
Jer ja do tebe ne mogu, niti prolazeći kroza djetinjstvo.

Ja sam jedna sorta zvijeri u pustinji koja nađe sjenu mjesečine
Dok si ti sve od čega čednost nastaje, pun hrabrosti i povjerenja;
Ja sam samo grozna hijena koja ne zna sama ni do strvi doći.
Ti si kao uštap, anđeo i svetac koji niti ne baca moćne čine,
A zna kako žive blaženici; slatki sluga nebeskoga proviđenja
Koji može kruha, vode, igre, svjetla i vina u izobilju smoći.

Jesam li ti bila izazov, to je tako blagoglagoljiv izraz, za tu moć,
Za tu tvoju snagu? Ili samo mislim da si mene jedinu zavolio,
Možda mnogi osjećaju isto? Da li svima prosuo si rosu?
Da li si još ikome ponudio jednostavno spasenje, pojas za pomoć
Protiv utapljanja? Kojom, pitam opet, riječi si zamolio
Za mene, za nas? Čime si me dodao nježno svojemu otkosu?

Možda samo sanjam, možda nisam tako grešna i malovjerna,
Ali to ne znači ništa pod ovim našim nebesima i na svjetlu
Jer ti sigurno nisi manje od svega onoga o čemu ti pričam.
Možda ti je moja nepregledna zloba i oholost, tako smjerna,
Zavarala nadu i pripravnost ti ulila da pokreneš metlu
Za moje tragove od blata i protiv mojega ratnog pokliča.

Sjećam se tvoga odobravanja, vedra tvoja pristajanja
Na sve moje podvale i guštere koje sam ti podmetala.
Ti si sve nadživio; kao da si čeličnu zmiju u svojim njedrima
Čuvao i držao čvrsto protiv svakog dijeljenja i rastajanja
Poput onog princa siromaška; i nisam ti, užegla, smetala.
Postadoh vjerna kao vrući čelik, prosut po hladnim vjedrima.
1805 1907

NEVJESTA

Vidio sam sjajnu ženu gdje okolo se svija
I po travi lakim prstima gazi.
Ona sva je bijela, gipka kao zmija
Koja mirna uz neko drvo plazi.

Proziran joj plašt od svjetla i vode
Oko bokova se presijava,
Ona ide mračnoj noći u pohode
I svoje mokre obraze zagrijava.

Mokro lice od jezera trave
Meko je, na rosu osjetljivo;
Od mokrine ima oprave
Koje je se hvataju ljepljivo.

Želio sam priči krhkoj vili,
Krenuo ka njoj preko pusta polja
I ubrzo blizu mi smo bili,
Za ljubav mene zahvatila je volja.

Primio sam od nje rumenu jabuku,
Ne mareći ni za što drugo,
Samo da je dohvatim u struku
I omotam plašta prugom.

Poljubac joj u obraze dadoh
I ona mirno na mjestu osta;
Ni kose joj ne upoznadoh,
A ona moja nevjesta posta.

Svake mrkle noći ju nalazim
Kako čeka samo moje ruke
I nikada od mene ne odlazi,
Nikada ne stvara meni bruke.
1905 153

NEISPUNJENI SAN

DEBELO NA GRAD NOĆ JE PALA BEZ MJESEČINE,
JA SE TIHO BUDIM OD SNA KOJI SE PONAVLJA,
DUHA ČISTE ČEŽNJE U BUĐENJU SUSREĆEM.
NAJRADIJE BIH SE USPETI DO SJAJNE VISOČINE
JER MI DUHA ISTA ČEŽNJA ODOZGO ODZDRAVLJA.
SVOME ANĐELU, SVOME DRAGOME SE SAD UTJEČEM.

MOŽDA ZNA, MOŽDA SVE TO ZNAČI: ON ME ZOVE
DA MI BEZ IJEDNE RIJEČI PRENESE OD LJEPOTE
KOJU ZA ME IMA I DA ME OBGRLI ROSNIM PRAHOM.
NIKAD NEĆU ZNATI KAKVI SNI I NJEŽNOSTI HRLE
PUT MOGA GRADA IZ NJEGOVE ČEŽNJE. ŽIVOTE,
KOJI MENE ČUVAŠ, PODARI MI SNAGU SVOJIM DAHOM.

KRISTE, BOŽE, MOLIM TEBE SADA, SAČUVAJ MI STRAST
I NJEŽNOSTI ZA ČISTI DAR ONOME KOJI ME VIŠE NE ZNA.
MOJU SNAGU SLABU PRIMI KAO NEISPUNJEN SAN.
OD MOGA DARA NAČINI NAJLJEPŠU DUHOVNU SLAST
PA ĆE DRAGI TVOJE VOLJE PRIMITI TE, OBAVEZNA
PROŠNJA NEK U TEBI MU OSVANE KAO NAJBOLJI DAN.
1905 231

ČETVRTI DIO

ZAPLET RADNJE

SLIJEDI ZAPLET RADNJE OVOGA ESEJA KOJA SE POLAKO RAZVIJA I POČINJE OKOLIŠANJEM I ZAOBILAZNIM PUTEVIMA KAO ŠTO SE TO ČINI KADA SE CIKLIČKI I PRSTENASTO KAMEN PROBIJA KOJI BACAM U VODU NEKOG MIRNOG JEZERA.

Kani, roso snažna

Ne zborim teške, tvrde rime zato jer mi je možda loše,
Zato jer možda ja patim ili se mučim zbog nekoga zla,
Samo iz prošlosti riječi crne kao iz bunara izvlačim.
Darom Duha mene sada maze svi, paze i svi utekoše
Jer na sebi nosim štit i aureolu koju imam samo ja
Koja se neprekidno u svoj mir i radost poznu zavlačim.

Danas Bog silazi na ovu dušu, krhku od svih slabosti
I svih mogućih stavova pripravnosti za ponizno primanje,
Kao žedna suha biljka koja dočekala je zlatnu kišu,
Živu čistu vodu nebesku koja prodire kroz slabe kosti,
Ali grije starost, krv i sokove, srži svoje daje imanje
Za žedno korijenje i slabe stapke što se uzdrhtale njišu.

Već me slabu Duh probudi, već me dragi moj pripremi
Pa znam da i on, svet, žedan ovu zlatnu kišu mirno čeka
Koja ista je po svemu svijetu, preko zemlje cijele i široke.
Samo dođi, Duše Sveti, kani, roso snažna i podari meni
Izobilje svoje; neka od nas sviju sad poteče mala rijeka
Darova i sjmenja što zori i kreće u oblake teške, visoke.

Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi moje lice,
Malo Tvoje pažnje ištem i samo bliže za pedalj da Ti priđem.
Povedi me i ako treba kroza strašne teške, zlatne vode
I kroz prelijepe Tvoje staze koje pratim netremice,
Staze kojima mi dragi gazi da na njega ja naiđem,
Radosna od svjetla, ljubavi, istine i duhovne slobode.
1905 305

ZANOS POD PEPELOM

JOŠ SAM I ŠETALA OPET, A UMOR ME SAVLADAVA
ZBOG KOJEGA NI POKRENUTI SE NE MOGU
OD OVE PJESMARICE. S MOGA SRCA , JOŠ BLATNJAVA,
CIJEDI SE SLUTNJE MALENA KAP DO NOGU.

SVE MI SE ČINI DA MIRA NEMAM I DA SAM KAO STRUNA
KOJA OLABAVLJENA LEŽI KAO POSLJEDNJA U NIZU
ILI KAO IZGUBLJENA PLETAĆA IGLA BEZ SVOGA RUNA,
ALI NE, POGRBLJENO TIJELO JE MOJ PEČAT ZA VIZU,

BREME LAKO ZA MENE NA TIJELU MOGA SPASITELJA.
SMILUJ SE, PRAŠTAJ I OBNOVI ME, MOJ BOŽJI SINE,
JA, EVO SADA, UZIMAM NA SEBE POKORU SVOJIH ŽELJA,
ŽELJNA OPISATI POGLEDE KOJE IMAM NA DIO ISTINE

PO KOJOJ SE ULAGUJEM NEUMJERENO OVOME ŽIVLJU
OD SVIJETA ZANOSA, TUGE I BLUDA JER ME INAČE
NITI PRIZNALI NE BI NEGO NAŠLI BI ME JOŠ KRIVLJU
OD LICEMJERJA JER NE ZNAJU ŠTO MENI ZAISTA ZNAČE

MOJE SVETINJE, DA SU VIŠE, DALEKO VIŠE OD ONOGA
ŠTO POKUŠAVAM PODATI I LUKAVO PRUŽAM I NUDIM.
INAČE JAO MENI, ZALJUBLJENOJ DO ISUSA, BOGA.
SRETNA SAM SAMO ŠTO IZMIČEM, UČIM I NE SUDIM.

GOSPODE MOJ, JA SAM KRIVA OD LOŠEGA ŠTOVANJA;
MOJA DAMO NEVINA, NISAM TE OPET ZASLUŽILA NIČIME
JER NISAM SLAVILA, SLAVILA ZBOG SILNA ROVANJA
I SLABOSTI SVOJE POSLUŽITI SE NEČIM, BILO ČIME,

ALI SVOM SVOJOM SNAGOM… MNOGA BLAGA SE NUDE,
SVE VIŠE, ŠTO DALJE IDEM U SVIJET, A BLIŽE SAM TEBI;
ZATO MOLIM TE, MOJE POKUŠAJE BEZUMNE I LUDE
PRIMI. AKO NE, BACIT ĆU SVE U PEPEO I SIPATI SEBI.
2105 1733

Sakriveni sjaj

Znam da ćemo se opet sresti, znam da me poznaješ zauvijek,
znam i to da sam za tebe na mnoge načine potpuno mrtva.
Nije te briga , ne pomišljaš na moj živi mrtvljivi osmijeh
jer to je zaista jedina, Božanska, istinska i prava žrtva;

ali da ne gineš i da ne ginem ja, ne bi bilo do savršenstva
u kojemu se porodismo i kojemu smo oboje dužni.
Što bi tada značila riječ „uspomena“? Riječ blaženstva
u kojemu nikada i zauvijek stojimo sretni i tužni?

Moje nevino, nedirnuto blago, moje za čuvanje imanje,
moja stalna zauzetosti pomna i pozadinska, nijema;
tebi ja gradim, jer smijem graditi, sveto i tiho zdanje;
već temelje čvrste držim i čuvam koje nitko nema.

Najsjajniji dragulj sakrivam pod plaštevima neznanim
jer i tako svijetli nadaleko, a nije mu došlo vrijeme.
Primirit ću se, već se prorijeđuje stari prostor znani,
a time je bolje i čvršće ono koje sazrijeva sjeme.

Već u temelju zdanje je naše širom otvorenih vrata,
po propisu svakom i po redu koji vlada bolje nego ja,
sama u sebi… niti glazba tiha srcu nije nepoznata,
a, za svaku sigurnost, još je okolo zdanja široka poljana.

Od vedrine je sjaj što u tragovima prati okna pripravljena
i za guju je opkop od ponora osiguran jer pažljivo gradim;
ne žurim nego polako pletem i param platna štavljena
jer šator ima svoje mjesto u dvoru u kojemu vrtove sadim.

Meni nema većega poziva, ja nisam nikakav prorok
koji bi u srcu sakrio duboko svoja iskustva poradi poziva
koji nije ovakav kao moje služenje što nema neki rok
nego je za većega od mene i vječno u zdanje tebe uzalud doziva.
2105 1853

PETI DIO

GLAVNA TEMA – PREDOKUS BUDUĆEGA

OVDJE MI SE DOGAĐA DA SAM VEĆ UPALA USREDOTOČENO U KONTEMPLACIJU I SLIJEDIM VOLJU NEKU DRUGAČIJU OD MENE. TU JE I VOLJA MOJA NEKA MI BUDE KAKO ME GOSPODIN POSTAVI. SLIJEDI, JEDNOSTAVNO, RAZGOVOR U DUHU.

Navještaj novog vremena

Prošla je muka vremena
kad su mi mogli reći
da mi više nisu vjerni.
Ja sam krilo stremena
konačno. Znam prijeći
prostore neizmjernih
daljina što se steru
visoko po nebesima,
sasvim prirodno.
Krila mi čestice deru
u raznim udesima
u nadprirodnom.
To nema puno veze
s ovim zakonima
i ne vidi se lako.
Imam obaveze
onakve za kojima
ne idem samo tako.
Početak je spor
i mnoge padaju
na mene tuče.
Postoji otvor,
slutnje ga zadaju,
a nebo povuče.
Opasno je
naglo krenuti,
put je uzak.
Ono moje
samo šuti.
To je znak.
Tada
odlazim
gore,
onda
prolazim
zore.
2105
1957

Dječarac

Drage stihove nikada čitala nisam, uvijek sam promišljala neke svoje
dok sam kao glazbu ponavljala ritam i epitete koji su mi samo smetali.
Ne može se nasilno učiti pjevati, i biti stvaralac istinski, ne oboje.
Učenje dolazi puno kasnije, kada već nešto stvoriš; tako su svi kretali.

Mnoštvo zadataka ima pjevač i sve pjevače često nazivamo poetama,
pridajući tome nazivu onu tajanstvenost koja je samo puko neslušanje
ili stručno, odnosno nestručno mjerenje vatre koja gori mu pod petama
i računanje zvukova i šumova u iščekivanju kojime pratimo šušnjanje.

Pjevač moli i prosi protiv slave, bogatstva, ugleda i pljeskanja rukama,
on je uvijek sam i u samoći postaje veći ili manji znak društvenosti,
pjesnik neki ponekad nosi društvo u sebi i pritom je na velikim mukama
pa se lako i jednostavno zakloni iza svakodnevne maske smušenosti.

On je tražilac, istraživač i izvjestitelj koji utire uvijek nove putove
kojima nitko zaista ne hodi, a mnogi imaju u njima uzore nenadmašne
( i često propadaju oponašajući), nego ponekad netko ga iz daljine zove
kako bi saznao putokaze prema hrabrosti i ne kreće u izazove strašne.

Pjesnik je uvijek u nemogućnosti pronaći pravu svjetlost i zato pati
jer ljepota pjevanja uvijek sebe nadvladava u božanstvenom izobilju,
jer tananost i profinjenost vječno ga, kao sirena pjevom, zove i prati,
ali je ipak blažen i najsretniji na svijetu, on uživa u stvaranja obilju.

Pjesnik se nada dok živi i sam čita, svaki put mu je drama drugačija,
a kada ga stave u lektiru i prepričavaju, opet pati zbog nemoći ljudi
koji gledaju površno stihove, mukotrpno ili lako stvorene. On je svačija
poštapalica, izuzeta iz konteksta bez kojega ga društvo na smrt osudi.

Samo ponekada neki dječarac počinje sricati njegove staze smrti,
nevin u svojoj hrabrosti neznanja i leti i plovi nebeskim nadahnućem.
Tada pjesnik uskrsava društvenosti jer dječarac će sve prevrnuti,
tražeći samostalno ono svjetlo u pjesnikovu stihu i pjevanju vrućem.
2105 2112

ŠESTI DIO

UVOD U VRHUNAC RADNJE

Oda ponoći

Ponoći se idem nakloniti u znak pozdrava dobrodošlice
i to za svaki slučaj, ako propustim blagdane.
No, to se neće događati više tako često.
Nema kod mene više niti jedne šuše, niti pridošlice
jer sam ispraznila svoje s njima dane.
Sada stupam na neko drugo mjesto.

U ponoć je počela moja mala noćna pustolovina
kada sam na zapadu gledala sunca propast
i, u mraku noći koja se spuštala,
pronašla sam slutnju neometanu, s bolovima
u predjelima koji su se rađali kroz pomast
u meni pa sam sebe pokrala.

Kao što se vjernik u Kristu obnavlja,
jer je vječna ljubav Njegova,
obnavljam stalno jedno obećanje
koje je više izazov koji se ponavlja
i uspinjanje put sve viših bregova;
pronađoh sebe i to je moje zvanje.

Rekoh, ponoć je moj izraz za čas
kada ti pada mrak na oči,
to se tako ovdje kaže.
Meni je mrak uvijek dobar za nas,
tada se duša lako odmoči
i još manje sama sebi laže.

Ponoć je rodila moju mračnu prelijepu slutnju
i ja postadoh pjesnik i filozof,
ali ne dadoh sebi dalje ići
od prvih kontemplacija uz glazbu, uz lutnju
već naučih verse i apostrof
pa i malo slutnjom stići

dublje od dubine mraka samoga,
dalje od širine prostora u noći
i u lakoću osobnosti
koja postade svjetlo od tamnoga;
i još spoznah slutnje svoje moći
pa vježbam neke sposobnosti.

Sve u svemu, ponoć je Božji dar,
ona je darovala nevinu mudrost
i uopće nije onakva bludna
kao što se misli. Ponoćni Gospodin je car
i moja neminovna usudnost,
tada sam najviše budna.

Sjećam se, pronašla sam i jezero,
upravo kad je zvonila ponoć,
mjesto mlade ljubavi sastanaka.
Nitko ga nije prezreo,
ali ja pobjegoh dublje u noć.
Nikada ne bijaše rastanaka.

Ne bi bio red zaboraviti sve misli
koje su noćima izplovljavale
na doku ovoga lupkanja.
Vidi se, idem sve dalje u promisli
od koje su se nove javljale
neprekidno. Svjetlost danja

često pronađe me gdje još bdijem
i ne znam da moram otvoriti oči
da bih vodila zabilješke
bez kojih, to nikada ne krijem,
vlastita me slutnja koči
koju hvatam samo pješke.

Ponoć je moja domaća djeveruša
koja se često odijeva
u bijele haljine podneva
i zna biti velika divljakuša,
ali i to se slijeva
u nepovrat mojih dneva.

U ponoći te prepoznadoh,
po tvome plaštu
poznadoh tvoje obrise
i, bijah sretna jer doznadoh,
zaboravi maštu,
kolike si preskočio klise,

noseći pažljivo slutnje moje;
a tek sve te neuredne
moje asocijacije!
I nastade mnogo eseja, boje
jedne knjige uredne
moje inicijacije.

Ponoć je znak za ljubav i ljubavnike,
za Uskrsnuće i za Duha,
ponoć je za bdijenje.
Za one koji ne spavaju iz navike,
ponoć daje propuha
puno za prosvijetljenje.
2105 2317

Unutrašnje bilo

Bijah u opasnosti, nesvjesna njezine strahote i kako ogromna je bila;
sklona bila sam u neku duhovnu lijenost pasti, postati pasivna
s izgovorom da su svi oko mene lošiji, a ja da nisam ništa krivo učinila.
Obuzela bi me psihoza poslije psihoze koja bila je masivna.

Postojalo je neko olakšanje kada svi su prilično tužni bili po svuda
te sam u ponor urušavanja mogla i ja se polako i sigurno stropoštati.
Imala sam dobar izgovor, mogla sam reći samo da sam bolesna i luda,
U sebe se povući i izvoljevati, ne znajući koliko taj stav može koštati.

Pospremala bih uredno sebe u sebe i sve što bi u mene nailazilo,
punila bih se nezadovoljstvom, konačnošću bijede, ugrozila bih okolinu
jer bih sigurno opet pukla naglo i uništavala s onim što bi plazilo
iz mene kao ogorčenje. Sve bih samljela u svome bolesnome mlinu.

Niti moliti pošteno ne bih mogla, a niti grijeha ne bih pronašla na sebi,
još bih se jadnijom činila i lijenom. Proganjali su me zaista i umišljeno
svi ljudi ovoga svijeta, svi mediji, ptice, udruge i sve kuće, po potrebi,
vjerovala bih da sam štetna i izgubljen slučaj, tako bilo je zamišljeno.

Nitko mi ništa rekao ne bi, nitko se ne bi dosjetio da bih mogla bolje.
U ludilu svome okrenuh se jedinom izlazu, navikla: pogledati lice kraja,
moguću senilnost i smrti gledati u oči. Potražih istinu posljednje volje.
Stadoh izbacivati sebe samu iz sebe, pričati sebi samoj do beskraja…

Nije mi sila bilo znati hoću li stradati, samo da poginem u Bogu svome,
a stradala već jesam i još gore je bilo, u grijehu propasti sam mogla,
umrijeti duhom i ne saznati nikada za život, ni u životu normalnome…
tada, tada me oslovi ti u mojim monolozima i jedva snage sam smogla

odgovoriti jer me pogodi posred srca kojemu nitko pričao nikada nije,
ne tako kao da sam normalna, ravnopravna i za sve odgovorna.
Prihvati me i napade odjednom te ja spoznah da moje bilo zaista bije,
primila sam impuls života, ljubav je postala djelotvorna.
2205 945

Jedini cilj

Kamo idem, nisam se sjetila promisliti i uvijek tako
prvo nešto učinim pa nađem sebe i cilj u Bogu.
Neka bude za početak nešto prostrano lako
bez strogih sudova… e, ovo zadnje, to ne mogu.

Kao mlada i vješta, našminkana krotiteljica
vidim poniznu dušu kako se neprekidno oholi
umjesto da pripovijeda o uspjehu prijateljica
i hvali ih. Umjesto da se, kao jučer, pošteno pomoli.

Lupa me jugo, ali sam super, govorim za sebe
i ne znam kamo bih sa sobom, a pjevati moram.
Cijelo vrijeme ne gubim iz očiju jedino tebe
Kao da sam dužna mnogo, kao da neka gora

opet preda mnom se pravi važna, da, zaista
jer ja lakše idem gore nego po ravnome.
Neka te, Djevo, moj dragi prijatelj zaiska
i ne daj ga, nedaj prigorju davnome.

To su vinogradi kojima skakućem s visokih peta
i berem samo one bobe koje su mi najbliže
jer je lakše uzeti odmah ponuđena ploda kleta
nego tražiti drugi, tuđi križ, jer je niže.

Dobro, idem na goru, idem se šapćući približiti
da Ti vidim bore i omirišem haljine svete,
da Ti možda promukli glas uspijem prekrižiti
jer glasa si imao sigurno nježna za svijete.

Bit ću niska i malena, laka i, po mogućnosti, tiha
da nikome ne smetam od onoga silnog mnoštva
jer sada se usuđujem, poslije križa, čuti i uzdiha
Tvoga, udisaja i uzdisaja svetoga Jednoboštva.
2205 1747

Na dnu duboke rijeke

Kako sad sama od sebe načiniti bolji rod nego što bijah,
uz molitvu strasnu i dugotrajnu, pomalo sebično
jer bolje je pomoći nekome u onome što te ne pobija
nego za sebe se uzdizati sve na silu i neprilično.

Uvijek si me pitao ljubim li susjeda, prvoga do sebe
i uvijek sam zborila da je sve u redu
jer mene susjedi strpljivo podnašaju, valjda zbog Tebe,
ali moji su odnosi, zna se, u neredu.

Budući da sam kušala dugo svoje jače i manje snage,
ja se približavam da se napijem izpočetka.
Ne razumijem mladu, novu školu, a sve su mi drage
pa počinjem pjevati. Zato sam stala kod začetka,

a to je lupkanje moje po tipkovnici, drugo sad pričam
ili barem stvaram nove oblike od dlanova raširenih,
a toliko sigurne ruke. Ne puštam jauka, niti kriča
jer sam prestrašena i pokisla, vena iznutra proširenih

kroz koje Krvi tražim koja me hrani i ozdravlja
pa ću poskočiti prema nekoj uzvisini da se osamostalim.
Evo, već me cijelo jato obrušavajuće pozdravlja,
iako obrušavanje naučila nisam pa ne prebivam sa ostalim.

Sve bliže sam tebi, a bez tebe željela bih biti, nemoguće
tražim jer što dublje tonem i gubim dah, to više nalazim
ljubav tvoju, tvoju volju, neke poruke, sjećanje vruće
i pretvaram se u poklonika Jaganjca kojemu zalazim.

Kad sam pričala o ludoj babi koja govori sa sobom
i gadi se skakavaca u pustinji, liježe s leševima,
nisam mislila negativno, ja sam se vjenčala s tobom
u duhu poziva znanog i sa vjernim svetima svima.
2205 1834

Večernje čavrljanje

Večer će, kiše ovdje nema i sve je malo mirnije
jer sunce ne prži; meni je čak jako hladno.
Zašto se smrzavam postoji obrazloženje koje krijem,
ne osjećam se savršeno, ali ni malo niti jadno.

Odlučila sam probrati za moj vrt neke ležaljke,
slamnate i čvrste kao najudobnije fotelje
na nekom vrućem otočju. San ostarjele vješaljke
po ulicama usred snijega. Listove hmelje

po rubovima sjevernima postavit ću radi zaklona
i sjene od mjesečine zbog koje ne vidim ti lice,
a možda i bolje u slučaju da pjevam riječ poklona
na svoj bezslušni način i mučim te nemilice.

Ispod visokog lišća sakrit ću izlaz za bijeg,
svako zdanje to mora imati, ispod prokopa,
jako duboko u zemlji gdje izlazi na brijeg
na kojem se može napraviti mjesto pokopa.

To sada izgleda kao da će vječnost sačuvati
temelje svoje drage igre u vremenitosti
koje se i ja ponekad prisjećam i koju je Mati
tako lijepo uresila u svojoj nevinosti.

Osmijehuješ se, taj osmijeh je postao
izblijedjela crta na nekom plakatu,
ali se budi od pogleda kojega si poslao
jednom za uvijek uz pjesmu zlatu.

Lice mi je sada staro, prekriveno smogom
s prebojanim obrvama punim sjedina
pa izgledaju kao da su suzom premnogom
nabojane. To nije crta sama i jedina,

Nervi se napeto grče pri svakoj riječi,
šuškave i klopočuće kada se smijem
na sav glas i to pokušavam spriječit
raznim grimasama. Toplo se grijem.

Kad odlazim do vrta, pomlađujem se
kao da ulazim u nebeski svod daleki,
a tako je blizu i ne dosađujem se
nikada. Uvijek mi je duh ludi neki.

Sanjam da te ne prepoznajem i slično.
Drugačiji je stil života, ne govori se i ne pjeva.
Ne vidi se ni oko, ni čelo ni potje lično.
Ne vidi se ništa osim duhovnoga odlijeva.

Onda se sjetim i tada znam, ako sebe budem svjesna,
odmah ću te detektirati i pozdraviti u Gospodinu.
Pomislim da možda se dogodi s nama veza tijesna
i dobivam odijelo vedro i vječnu bodrinu.
2205 1935

SEDMI DIO

RADNJA SE RAZVIJA

Kamen u korovu

Kad si mi dopustio da se izrazim, divlje ja poskidah cvijeće
što je stajalo kao ures u mojim dugim, crnima kosama
kroz mnoge godine. Neki su bacali hranu i piće u smeće
i danas je alternativa meni jedina pusta moja osama.

Jer nisam željela društvo bez Boga, ja sam prihvatila ucjenu
pa sam ostala odsječena od svih sustava preživljavanja.
Dadoše mi pomoć neki dobri ljudi iz grada koja nema cijenu,
ali ja , onako sama, morala sam se svesti na svoja doživljavanja.

Neki sada prekopavaju smeće, a cvijeće raste u mojem dvorištu
jer imam skrovište s pogledom na nebesa i još uvijek izražavam sebe,
ali sada ne divljam više i ne ludim, ponekad zastanem na odmorištu
pa se iz navike poigram, i pocupkujem nekada jer mi sva koža zebe,

hajde da i tu rimu upotrijebim. Pri samome dnu moja su stopala,
u mrzlini koja uvijek na izvorima svježa vlada, no to je zdravo.
Krvotok mi nije uvijek pravilan i još nisam po kantama kopala
do sada. Iskreno, veliko je natjecanje oko toga smeća zapravo.

U nebesima mojim si još i ti, ponavljam uvijek kao zarezana ploča
koja svira i po kojoj se igla neprekidno vraća u ležište zareza.
Hvala Ti, Kriste što je nebo još propusno za moja smiješna sroča
i što mi dade dlanove svoje da od loše probave i žeđi ne prezam.

Ne mogu predvidjeti ništa osim vječnoga kraljevstva nebeskoga,
ali to je svejedno jer nikada ništa niti ne računam osim dugova.
Bliži se vrhuncu moja poduzetnička namjera uljepšati si svoga
doma, stanje je naizgled bezizlazno, ali još ima prastarih plugova

koji su meni sasvim dobri jer sam sama pa ne trebam modernizaciju
poljoprivrednih strojeva i alata za održavanje imanja već sadim
to cvijeće polako i jedno po jedno, a kako nemam sluha za demokraciju,
nema ni potrebe ponovo čupati korov jer to se nikada ne vadi

iz crnice zemlje pod kamenom što se sakriva i kam je moja sadnja
pa korov za sada ne smeta. Mnogo sam biljaka već promijenila
jer tako je moralo biti, tako se u romanima razvija dramska radnja
kroz koju se uči i napreduje. Ni jednog ja glumca nisam zamijenila.

Što god bilo, iskala sam Boga, pitala sam puno i razgovarala
te mi sve po redu Gospodin dade kako je rekao. Nema razloga
zbog kojega bih strah sijala ili paniku stvarala
jer među nama još uvijek vlada sloga.
2305 525

Proslava

Sada znam i kako mi je ponekada teško doći do Tebe.
Sigurno sam u velikim grijesima.
Sada znam i kako to sve lakše ide,
Čovjek mora sebe uputiti i ne gledati druge potrebe,
A i lako je doći nekim osmijesima.
Ti mene u sebi naglo prekide.

Znam jer više od toga ne mogu nositi,
Znam jer moram sad promisliti puno
I pokajati se
Da se mogu griješna sva pokositi,
Pa se opet predati potpuno;
U Tebi proslaviti se.
2305 1106

OSMI DIO

IZNENADNI PREOKRET

OVDJE ME ZOVE GOSPODIN KAO DA ME OTIMA MOME DRAGOME KOJEMU JA SILOM ŽELIM PRIPISATI BOŽANSKE OSOBINE

Zlatna voda

Od siline ljubavi neke nebeske, bojim se da se ne uspaničarim
jer me oblijeva milina kao zlatna voda odozgor. Promatram
vodu koja mi se slijeva niz kosu i ne ulazi u oči pa blagodarim
na svemu što mi daješ. Vodu jer je zlatna postala razmatram.

Niti jedna prava riječ ne pada mi na pamet, simbolično zboriti
ne bih jer ću sama sebi postati nejasna. Sačuvati prisustvo duha
sada dok si tako blizu i pitati Te, pitati Te još, progovoriti
moram. Zašto je ta voda zlatna, a ne prozirna, bistra već poput Kruha?

Znam, ne mogu spoznati koliko se ulažeš u ljude, znam, ali snagama
svojim obuhvaćam barem ono što mogu nositi i to je Tvoje izobilje.
Teče li to i Krv po meni koje uvijek željno ištem u svojim potragama,
Ti si Tijelo koje slavim, neka Platna, Ti si tu i Taj što izlijeva obilje

zlatne izmoljene Krvi života. Tu si i obnavljaš mi presmrzlu kožu
kroz čije pore prodire suho, čisto zlato pravo do srca moga razuma.
Ti me liječiš i Ti si lijek koji mi daješ. Nailazim na sve strožu
izazovnu poruku o klanjanju Tebi – to lijek je moga uma.

Dopusti da Te uslišim, dopusti mi da Te privedem zemlji crnoj
kako bi mogao me iz nje izvući. Topla je sada od Tvoje Krvi
i grije mi stopala ranjena, ižuljana, to je Tvoj zlatni znoj
koji se uvlači kao melem i zemlju poda mnom drobi i mrvi

kako bi bila mekša. Idi dalje za mnom, hodimo prema središtu
koje plamti kao užareno grotlo i tvrde je mase, uđi u vatru,
i ja idem s Tobom jer to ja i jesam. Omekšaj duše moje medištu
neznanu bolnu sljepoću, riječ mi daj … zar nađe me udatu?

Kriste, Čovječe znani i nikada stranci ne bijasmo, odaberi
najbolje prokletstvo koje nađeš moje duše; blagoslov daj
dragome , Melemu na srži mojoj. Ta, Ti reče: izaberi.
U Tebi se pronađoh, ne znajući što ištem. Blagoslov podaj.
2305 1136

Prijetnje, molbe i ucjene

Daješ mi koliko mogu piti, a ja, ja neću jer sam prilijepljena
za privid ovaj kao pregažena mrlja koja se neda isprati.
U Tebi mi sva milina, ostavi me, pusti me da ovakva oslijepljena
stalno Tebe tražim i otkrivam stvaranje. K sebi me vrati.

Blago meni, nerotkinja ostadoh usred obraćenja, sin postadoh,
Zaručnice haljina i ropkinja dragovoljna, sve u jednom.
Kad sam vidjela Te na križu, željna slijediti Te, sjećaš se, zastadoh
i Ti me usliši, dade mi muku, a ja je preboljeh odjednom.

Svako obraćenje je nužno uskrsnuće, kraljevstvo nebesko je tu.
Ja sam neki činilac i u odnosima svetim, da li svijetlim pomalo
ili sam samo posuda za pranje od svijeta, imam li opravu
kakvu sam nedavno vidjela, s ogrlicom, koju mi je podalo

anđelje Tvoje za spomen i uspomenu? Naravno da sva je bijela
i drago kamenje na njoj blještavo je, a već i to mi je dovoljno,
žednoj i nezasitnoj, ali nenavikloj jer nisam djevojka sijela
ili pirova premoćnih, ne. Radije ovako je srce moje zadovoljno.

Znam i zašto, jer nosim dušu nevinu sa sobom, zbog toga mi je
svejedno, ja ispaštam svoju kritičnost vrlo rado i oholovanje.
Samo nevinoga podari prijestoljem, samo da nije tamnije.
Njemu sam zahvalna, on je zaslužan za sve ovo moje školovanje.

Što god bilo, samo ne dopusti da se odijelim od Tebe, iz vjernosti
i pouzdanja koje , neprimjetno valjda, sigurno raste, to se zna.
Samo blagoslova uvijek mi je potrebno za sve one, pune smjernosti,
a za mene samo malo, po koju riječ u ovoj službi jer još sam slaba.

Zapovijed Ti jednu dajem, ne ljubi me zbog mojih djela nekih
nego, ako možeš, zbog mojih dragih neprijatelja koje stekoh
ja sebi za dan uskrsnuća mrtvih, to mi ostavi od barem ponekih
koje bih rado vidjela opet. Znaš na što mislim. Sve ti rekoh.
2305 1225

Za mene nije vrijeme

Još od one molitve sinoć ja osjećam se bezjužinastom
i sada, dok još ne primijećujem opterećenja dana,
brzo ću nešto reći umjesto da se nazovem dobrim jutrom.
Imam dojam, iako ne vidim, da je kotlina kišom zapadana.

Naslagat ću neke fraze, evo, samo da se javim u velikoj samoći,
žarulja mi je pregorjela ili postaje mi hladnjikavo
ili, primjerice, nisam ništa dužna ovoj ponoći, ne ove noći
u kojoj sam zaspala, ispričavam se, ali to je zdravo.

Prozor je zatvoren, roletice spuštene, nisam vidjela ni zalazak
kao što još nisam ni provjerila da li pada kiša i je li hladnije.
Ne osjećam ni glad, ni žeđ, i ne kašljem; kao da još ležim nauznak.
Jesam li započela ili završila, ne znam, ovaj dan badnije.

Zanimljivije je sanjati mi, nego film neki pogledati
i tim više mi je žao što se snova rijetko sjećam.
Zbog njih se osjećam bolje, to bi svatko imao znati
jer rasterećenje od sanjanja spoznajem i osjećam.

Ali mi pjevanje nekako baš ne ide, izgleda da sam potpuno budna;
čak i ne pazim kako govorim, a niti što pričam, nisam sama sa sobom.
Čovjek nikada nije sam, uvijek netko živi s njim, nije priča uzaludna.
Čovjek uvijek je u društvu i ide spavati, sanja i budi se s Bogom.

Umjesto da ja Tebi nešto ispričam, Ti si sinoć lijepo nešto rekao meni,
Od čega sam ja presretna bila.
Voljela bih znati što sam sanjala, ali više sjetiti se, vrati me uspomeni
jer ja sam, izgleda, zaboravila.

Molim Te, Kriste moj, ako je Tvoja volja, podsjeti me ili pričaj mi opet,
samo ako ja uspijem zašutjeti. Ne znam ni da li da se vratim spavati.
Znam da si uvijek zauzet i da si sada žrtva, na drugoj polutki propet,
Ali i da me čekaš na razgovor jer za mene ćeš uvijek vremena imati.
2405 049

Sjeti se obećanja

Ti si moja, ali ti to ne smijem tako reći, i meni se samo posveti.
Nemoj činiti ništa što te vraća u svijet. Zbog toga sam te i privukao.
Ne moraš mi ponovo sada na tome zahvaljivati. Sebe sa mnom posveti
jer pred tobom stoji svijetla staza, zbog toga sam ti i sve drugo dao.

Ne očekuješ valjda da ti proričem sudbinu i da ti kažem nešto više,
ali jedno sigurno znaš, ostani to što si do sada bila i nemoj prestati.
Tebi je dobro, ali ti još bolje biti mora, još uvijek pravilno ne dišeš,
ali se malo potrudi i nastavi, pripovijedaj, piši, nemoj na putu stati.

Kad imaš blokadu, to je zato što ti život izmiče, zato što me ne čuješ.
Tada samo imaš još više iskrena biti nego što jesi, moraš se otvoriti,
prije ili kasnije, iako sada ne možeš u to vjerovati lako, očekuješ
nešto drugo čuti, ali pamti što govorim. Ne moraš odgovoriti.

Tvoja je duša zaista vjerna, ona je zgrčena, a ja ću unutar tebe stići
ako budeš vjerna i dalje i još malo vjernija, za jedan pedalj bliže
k tebi ću doći, a gdje te dostignem, tamo ću se i zauvijek nastaniti.
Ja sam lijek i za svaku patnju imam ozdravljenje, tebe ću obići.

Učini se dostojnom i ja ću ti pomoći, sve što govoriš i kritiziraš
ide na tvoju dušu pa prema tome se i ravnaj, u tome se nađi
jer nalaziš moje znakove i riječ. Zar ti nije lupalo srce večeras
i zar ne izgledaš kao da spoznaješ, u tome me pronađi.

Znam da se kaješ nečiste savjesti, ali si u meni oprala svoje oprave.
Znaš i zašto sam ti ovakav život dao, pustio te kada si bila bijedna.
To sam odredio, morala si upoznati svijet, njegove pore nezdrave
i sada te odlučih izvesti jer si vjerna, ti toga si za mene vrijedna.

Govorim ti neprekidno, ali me malo nesvjesno slušaš.
Sjeti se što sam obećao.
Kada me malo više iskušaš,
bit ćeš ona kojoj sam svečao.
2405 123

Moje stručje

1
Kad mi je bilo najgore, došao je k meni izravno Gospodin s riječima.
Tko bi ikada pomislio da riječ liječi svaki problem i ogrebotinu, i rane.
Da je to moj Bog, znam po tome što nije nestao kroz sve ove dane.
Ali to je živa istina, kad govori, nije Mu lako vjerovati, pamtiti obećanje.
2
Tek kada se ispuni riječ, sjećamo se i vjerujemo. Možda dat će mi ploda.
Možda se neće vidjeti, kao i mnogo puta do sada kad me je k tebi vodio.
A ja već imala sam od Njega, i s tobom, premnogo uroda
koji sam predala da mu pomognem, da Mu zahvalim za dan kada me rodio.
3
Ne znam kamo me vodi, a ne puštam se da me primi u naručje
jer to će biti ako zaista izgubim put. Samo vidim da je moja staza mračna
pa jedino puzdanjem mogu dopustiti da mi osvijetli vlastito moje stručje.
Puna srca hodim u mrak i usredotočavam se. Ne ramatram za sada i nisam previše srdačna.
4
Dosta dobro se vidi u mrklome mraku, svjetiljka duha sve je jača.
Nema obrisa jasnih. Ja premnogo ulja moram ponijeti.
Dosta na putu ima emocija, ludila, tuge, sreće i plača.
Sve to, sve ću , i tebe, dati, moram sve k Njemu donijeti.
5
Jer ako ne posveti, a hoće, sva nedjela moja jer djela se ne vide,
kako bih mogla užgati lampu, to je kao da me pročišćava.
Toliko čovjek se trudi, naizgled, pogrešno, ali Bog s mene sve skide,
to je kao da mnoštvo korova kroz mene prosijava.
6
Onda je lako sve zaboraviti, ne moram pisati bilješke.
Samo idem i idem sve dalje, nekamo prema slutnjama.
No, sada već kao da putem vozim se lako, ne idem pješke.
Molim Te, smiluj se, Kriste, mojim pomutnjama.
7
Smilje sam pronašla, da li je to melem ili su moje rane i ožiljci?
Više nije mračno, to je srž moja. Da, zaista, to one stare su boli.
Malo me pika to granje, a ima ga posvuda, silni smiljci.
Ali za sada nije strašno, samo izgleda, i blago je, da netko za mene moli.
2405 233

Sletjet ću s ceste

Korov mi posadiše s puno truda, kao da mi klipove podmeću,
no meni to samo dobro je došlo i sada se smijem, iako sve to mi smeta.
Još mi na svaku moju riječ dodaju, nemoćni, još. Sjećanja umeću
da me ometu, sitne li, jadne zlobe. Vražja posveta.

Svako pravo imam okrenuti se od toga i otići zauvijek, baš me briga.
Puca mi film već pri samom pogledu na onaj umišljeni, grešni sjaj.
Više nemam razloga za strpljenje već preča posla i čeka me Knjiga.
Putujem samo u jednom smjeru, makar ometala njihov saobraćaj.

Ne idem u prošlost, ali k svojoj mladosti hrlim
i ne znam brzine koja me nosi. Sve brža sam, a putujem vrlo polako.
Mladosti vedra, zaista moja, samo tebe grlim,
to nije isto ono što pamtim i to je dio liječenja, ma, ne zna to svatko.

Možda ja to zaista temeljito popravljam one silne smetnje
i grijehe, i tuge plačne, i sve one muke, boli i gorčine
od kojih mi suze od jada idu kad se sjetim, evo pometnje;
mnoge su bile meni bolne obične i teže ljudske psine.

Moram to proći kao ležećeg policajca, ali čeka me na zavoju livada,
puna onog samonikloga proljetnog bilja, čeka me nebo vedro
pa stoga i tragično zborim onima kojima moje ogorčenje pripada.
Možda i bacim se, skrećući s ceste, u neko polje s mirisnim cedrom.
2405 309

Ljubimica

Zašto sam se ubila? Ta, morala sam uništiti oštrice magijskih igala
što mi po tijelu izniču na sve strane, moradoh još jednom umrijeti sva.
Truda sam ulagala, premnogo sebe same po svuda sam dala
na milost i nemilost vragu. Ipak, od mene je živa mladost ostala.

Prelomi te grančice moje u srcu, iz uma moga izvuci predrasude tuđe
što su kao mojega sastava korijeni nikle od pradavnih kukavičluka
koji se mene uopće ne tiču. Ja sam, Oče, tvoje dijete i sin i, još luđe,
samo Tvoje naslijeđe nosim, vjenčavam se ispod od smriča luka.

Poljubac ću dati dragome kada dođe čas taj sveti zavjeta vjenčanja,
kao kada se ugovor zapečati kamenom i voskom od vatre.
Sva ću se preobraziti od ruku djeveruša, od mackanja i sjenčanja
po licu bijelu kao moja haljina s draguljima o kojima snatre

djevojke sve. Kose moje bit će mi najljepši veo
koji ne prikriva ni oči, ni uvela stručja.
Bog moj ga je za mene opleo
Jer bijah ljubimica Njegova naručja.

Da, uvele su bodljikave grančice, uvele. Oslabile su bodlje oštre.
Još postoje u meni kao očevidac u sudskom sporu i ne smetaju.
Ne znam ja to, ali slutnju imam jaku. Ne znam ništa, ne jošte
jer ne može biti da me odjednom više ljudi od svijeta ne ometaju.

Zato sam se ubila, zato volim smrti prići, onakvoj kakvu je gledaju
obično neki imućni ljudi koji se za smrt od smrti opraštaju;
zar ja ne znam što je neminovno, zar mi zdravog razuma ne daju
kad misle da ne znam što zborim? Mnogi samo jadno maštaju.

Tijelo me Kristovo oslobodi, Bog mi poslušno ljubav krhku uzvrati.
Već odavno na brzinu izgorjeh pa tek onda krenula sam za Njim.
Mjesecima bijah u Njegovim odajama i ništa mi ne uskrati
i još se vjenčavam, izobilja sveta, uskrsnut ću zdrava u odajama istim.
2405 352

U novome domu

Dadoh ti sve od sebe, sve moje, i Ti primi meni i oprosti mi sve
kao što i ja želim opraštati dužnicima svojim kada ih ima.
Ti si primio srdžbu moju, moje molitve, pjesme i pokajanje
i daždi nebo i prolijeva se zlato kao što inače dođe proljećima.

Jako blago je sada trnje moje duše i tijela, čist je gotovo sav moj duh
i ja te umolih još neke dvije drage molbe ispuniti odmah u željama,
ali nesvjesna da možda odmičem putevima iskušenja, za moj Kruh
mišljah da molim Te. Ipak sam odgodila utaženje, samo Tvoja dama.

Kad već osjećam se spašene moje časti i tako fina, možda sakrivam,
samo prikrivam možda iskrenost, postajem li možda licemjerna
ili to sve je zbog ljubavi koju od Tebe časnu i pravednu dobivam;
mogu li ostati neko dulje vrijeme u tom stanju i biti smjerna?

Nekome izgledam kao da mučim se, ali ljepota je moja
baš u ovom promišljanju svetosti moguće.
Blagoslove pošalji svetima, neka ih obasja sjena Tvoja.
Ja sam u svome novome zdanju, kod kuće.
2405 2027

Ljiljani

Već sam biser, izvađen iz školjke, više nisam ona nježna i nevidljiva
kakva bijah maločas. Već se pripremam za susret, ali ne bilo koji,
ne ovoga puta. Ne idem u svijet, pristigla sam do vrta već vidljiva,
do tvoje slavne fotelje, s odličnom ocjenom, ali tko mi ocjene broji.

Sjedam ti nasuprot jer tko sam da bih sjediti bilo gdje zdesna,
ali presretna ta koja jesam, a jesam ta koja ti smjerno prilazi.
Vidjela sam prelijepe ljiljane u živo, oni sada su tu, lika obijesna
i sve je u vrtu savršeno pa čak niti ne šutimo glasno; noć silazi.

Nebo je mirno poslije neke slabe i kratke kiše, kao da će još padati.
Možda će se još zlata izlijevati, svakako hoće i ja ću još pjevati
o ljubavi Njegovoj vječnoj i nepokisla skromno se tebi nadati,
a ptičje na mome ramenu samo će opravu moju tiho odijevati.

Opet nova sam, divote, opet ona stara sam još, posvećena
slušanju zadovoljstva tvoga kojega riječi neću nikome ponavljati.
Još malo, osmijehivaču, i počinjem gugutati, osvećena
Božjom dobrotom; Njegova je pravda i pravednost će mi dati.
2405 2101

DEVETI DIO – VRHUNAC

I POČETAK RASPLETA

Presveto Trojstvo

Ti i ja, predTobom, u Duhu Životvorcu promatrati želim nas
jer smo zajedno trojstveni. Svijeta ne vidim, zaista nema ga,
sve je samo Ti, a ja pučje sam, kako bilo – Tvoje, što traži spas.
Rekoše jednom da nije tišina jer bi inače bila zlog duha prevaga,

a ja čujem samo sebe za sada. Znam o čemu ćeš mi pripovijedati
i zapitat ću se o čemu pripovijeda pojedinac neki ovoga Izraela;
da li Ti se hvali ili se kaje, da li Ti molitvom pokušava zapovijedati?
Da li je Sara bez odgovornosti između Izaka, žrtve i Jišmaela?

Da li je Estera veća sljedbenica, naprednija, koja se ne smije vijesti
već tako ozbiljna moli kao kraljica i da li je veća Judita vladarica?
Koliko onda tek Marija imala je narodne neuke, a vjerske svijesti?
Svima nama Ti se otkrivaš, ja i Samarijanka sam, vodožeđarica

kojoj prilaziš, evo, sjedeći na kamenu kraj puta, tako smjeran i molećiv
kao da poništavaš svoju moć. Uvijek mi silaziš nespretno i nezgodno,
Djetešce potrebito, jer si Sin poslušni, tako nježne ljubavi i zboreći
o nekim nenormalnim stvarima i uvjetima; prilaziš tako neprirodno.

Potpuno obraćenje moram izvesti, očekuješ od mene zaista previše,
a još više mi tek tada daješ, sve činiš umjesto mene odjednom
i onda se pitam što sam uopće doprinijela jer želim dati puno više,
jer je tako , uz Tebe, najlakše sazrijevati, Ti Otac si u Jednom.

Već počinjem ja od Tebe očekivati solidarnost kao strašna oholica.
Samo me već procvala ljubav spašava. Klanjam Ti se smjerno,
Bože moj bez tajne; Tijelo i Kruh moj, kopreno mojega čista lica
kojemu se uopće, nikada ne sakrivaš, samo ljubiš vjerno.

Ne bi bilo da nisi još i Duha spustio, poslao Ga jer svjedočiti mora
i to zato da ja, učenica Ti, ne izgubim se u Tebi pa ostanem neplodna.
Samo zato ja u svijetu naviještam, to si mi rekao noćas bez mora,
Samo zato da ne izgubim sebe samu u Tebi i da postanem žena rodna.
2505 828

Milostivo pentranje

Tečnom prijetnjom molio si da ti svetinje ne diram,
krasnorijekom meni šaptao si: slušaj Boga svoga.
Prokušanom gestom nudio si violine
i doveo da ih slušam, da u sebi tiho po njima prosviram.
Vodio si stazama me puta strašnog, puta tvoga
kroz sve strme vrleti, kroz sve cvjetne doline.

Pratio ti moj si korak, moju nespretnu osobnost
kao vjerno pseto koje čuva gospodara.
Patio si neprimjetno zbog mojih nevolja
i gledao kako rušim sama svoju nesposobnost
i kako ti svetinje kradem, pa ti odgovaram.
Nikada te nije teška primila zlovolja.

Pokazao si mi vrhunce iz daleka da ih žeđam,
da pod njima jednom sama krenem,
strasno si me htio naučiti sve.
Kad je došlo do toga da nikog više ja ne vrijeđam,
bio si sretan. Cvijeće ti na livadama vene,
nemaš više razloga za spuštanje.
2505 1452

Sveti uzor

Kamo god okrenem, nailazim uvijek na ista mjesta;
kako god razmislim, uvijek ista spoznaja,
uvijek ona ista magla se razbistri.
Mogla bih nabrajati slučajeva sličnih dvjesta
u kojima kroz maglu dolazim do kraja:
ti si uvijek onaj gore, onaj isti

kojemu se učim prići, čije nauke dobro znam.
Sve vidim, sve mi je jasno
i sve slijedim kako bilo,
i uvijek tebe onim istim prepoznam.
Uvijek mislim da je kasno,
ali opet se nebo otvorilo.

Ne bojim se da ću se pokvariti dok te slijedim,
od onih zloba da ću stradati
jer ni tebe ništa ne ometa
pa sam sigurna i ja da nešto vrijedim
i mogu se slobodno nadati.
Ne može mi ništa zloba kleta.
2505 1527

Dječarac dva

Nezgodno je malo promatrati isto u sebi i nasuprot, i biti pripravan
na iznenadno otvaranje novih vidika s kojih Tijelo Kristovo je bliže.
Najbolje je pogledati malo dijete na njegovom križu: nije mu ravan
nitko u poukama koje ono svima daje i svi ljudi od njega su niže.

Ako i ne vidimo dobro nego samo plačemo, nešto malo i naučimo,
ali pouku ne znamo nikada dovoljno dobro, najčešće ne želimo.
Ne želimo se pognuti, naročito ako od djeteta vlastitoga ne polučimo
iskustvo u velikoj poniznosti. Često mu samo ukore podijelimo.

Velimo da dijete nije još iskvareno, zlog nas duha obuzima tama
pa kad Sveto Djetešce slavimo, ne usuđujemo se pripisati mu moć.
Ne znamo da je pred nama u stvarnosti Mudrost u jaslama
i da Ona stoji kao jedini i pravi temelj Nevinosti i da to je ponoć.

Pokušavamo biti dobri, to je licemjerje, i još darovima preživjeti
to, nama potpuno nejasno, apsurdno stanje i neshvatljivo.
Pjevamo divne pjesme ljubavne ako netko i poželi sveti život živjeti,
pjevamo Majci i prenašamo njezinu vjernost na Djetešce živo.

Prenašamo Nevinost na Majku i sve lijepo s time zaokružimo,
a u tom krugu nismo ni primirisali mogućnost koja dolazi kroz patnju.
Stalo nam je, ali ne znamo kako, da bar dijete ako ne i Boga zadužimo.
Predugi je put bez muke, a mnogi su pronašli repaticu zlatnju.

Tražim te u onome čime sam te spoznala, ali još ne znam je li mudrost,
neprekidno čistoća je zapravo pred očima mojim. I gdje sam tu ja?
Gdje je tu prokletstvo moje, i majčinstvo grubo, i još moja ludost?
I pitam se da li ti si ona prava moja pradavna i nerođena čežnja…

ta, rodi me tada, Kriste, u najmanjoj čestici koju si za me odredio!
Rodi me konačno, ako ne zbog mene i moje zaljubljenosti strasne
i pokajničke, tako nevine i tako prokletstvom iskusne što si zaredio,
onda barem zato da bar jednome dječarcu ove sroči budu jasne.
2505 1619

Sjena

Sjetih se, često su me pokušavali prisvijestiti, osvijestiti, usmjeriti;
oduvijek sam bila kao izgubljena u prostoru i vremenu.
Voljela bih tome ime dati i to mudrom nevinošću, čistoćom nazvati.
To sada jedino mogu u tvom, onom istom, nedirnutom sjemenu

kojega mi ostavi za vječnu poputbinu kada me sinom svojim učini.
Malo hrabrosti trebam, između kompleksa raznih i silne oholosti
razlučiti ono što vjerojatno nikome nije jasno, moja riječ, moji čini.
Lakše mi je o bludnicama kontemplirati i o duhovnoj predanosti.

Jednom rekli su mi da neki ljudi imaju bolest, zvali su je Folija,
i da kod mene toga nema, ali mene neka sjena ipak obmotava.
Da, rekli su, bila sam još prilično kontrolirana, nije bilo fobija
nekih. Poslije rekoše da ipak jest neki umišljaj, ali mi bila je java.

Ja tu sjenu strašno poštujem, možda je magnetsko polje, aureola
jest neka koju svatko ima, više ili manje. A zbore i da svijetli.
U duhu je nema, iako duhom čovjek uvijek vuče sobom ta kola
od tjelesa, uma duše i kontakata koji su neuhvatljivi kao vjetri.

Stoga znam da znaš u duhu svome što sad činim i pokušavam,
ono isto što oduvijek radim, ali nikada se pravom riječi ne zove.
Društvenost je moja u duhu uvijek bila, na tome ustrajavam,
ali stalno nosila sam neke lance pristojnosti, razumijevanja okove.

Još i danas ne želim se družiti, još i danas ne vjerujem društvu
i ne volim slušati univerzalne izraze za prostituciju i glupost.
Žena jesam pa neću sad paliti vatre bogatima, raznome muštvu,
ali ipak znam da jednoga ću dana barem jednu pravu riječ ja ubost.

Jedno sigurno je, kada nisam ljubav imala, nisam ničija ni bila.
Sada mi to dobro dođe jer još uvijek nisam pravilno usmjerena
pa izbjegavam usmjerivače koliko se može u okviru raznih pravila.
U duhu ja sam s tobom žena. U svemu s Kristom sam vjerena.
2505 1806

Odrazi Krista i čovjeka

Bilo bi uzaludno pronaći s koje strane sjene moje stajao si
i kada, i kako, i gdje. Sigurno znaš, i ja možda nešto znam
o tome, a ti, sigurna sam, društvenosti moje zbrajao si
i uvjerio se u sve što si htio, radi svetih, sasvim za sebe sam.

Tko zna koliko u dalj ti stigao si duhovno i poradi mene,
više još i uvijek više nego što ću ja, nadam se, ikada stići.
Ne htjedoh biti jednaka, a jednakost dao si mi, i moje sjene,
sve, cijelu mene primio si. Poslije tebe duh će na mene sići,

onaj po kojemu te čujem, i Onaj bez kojega ništa ne ide
i ne živi, barem ne na ovaj način u kojem sad kontempliram.
Sve si znao, jednom riječju, tvoje oči duha unaprijed me vide,
znam da pomoliš se i drugo zaista u društvenosti ne trebam.

Koristim te za mnoga poduzimanja pa, evo, sada spoznajem
da nikada ne mogu se uživiti i nikako, to za mene nije,
s tvojega gledišta pripovijedati bilo što o čemu doznajem,
sigurno za tebe razloga ima da me voljom svojom obaviješ.

Koliko mi je dano pjevati, nalazim se puno u simboličnosti,
ali to za pučje nema uvijek svrhe. Ovdje samo priznajem
da uživam u pripovijedanjima, usprkos jednoličnosti,
i da ti puno povjerenje za sve što vidim oduvijek dajem,

bez toga mi ne bi ništa pošlo za perom. Najuvjerljivije
o tebi mogu samo reći kako nemam pojma o čednosti
u tvojoj historijskoj misiji i, najneshvatljivije,
ti si za me prosto oličenje mudrosti i nevinosti.

Okolišanjem sam ipak rekla sve što najbolje znam o tebi,
a da ne upadam u lažne tvrdnje i umišljaje. Sva u svomu,
pjevanje mi procvjetava samo stoga što te čujem u sebi,
a moj sluh je dokaz, iza svake sjene: odgovaram Nekomu.
2505 2041

Kruše života

Pripremam Ti poklon mali, klanjam Ti se slabašno i oprezno
da ne šušnem, da mi grančica pod bosim nogama ne ozvuči
moje bojažljivo razmatranje, Kruše koji šalješ obavezno
pravilnim svojim redom meni sve što treba i da me ne muči.

Doći ću, znam, točno na vrijeme da mi sve podariš onoga
što pripremio si. Obuću ću nositi neku, oprava je u radu,
donijet ću i križ i muke, gmiž i nauke, dragog i kruha svoga
da se prelomimo u neko doba, u jednom širokome gradu.

Daleko od mene bilo da Ti krvce kušam slasne i gorčine,
sada samo Duha slušam Presvetoga Oltarskoga Sakramenta
jer mi tako dade. Ne vidim Ti ruke jasne, niti slijepočine,
bosa jesam jošte, žeđam, prepuna sam, evo, sentimenta,

ali ne dam, poznaješ me, ne dam svijesti bez Tebe živjeti
za časak; i to mi je već posao oveliki, ali sladak, gledam
samo što sve vidim. Crtež onaj još ne ima nikako posivjeti,
ne boli me grba ništa, leta Tvoga uživam pa se predam

kao i obično, štoviše, onako prirodno i ugodno u domu.
Hvala Ti što znakovima meni olakšavaš ovu pripravu,
ja ištem Jaganjca svetoga kad Ga nađem bilo u komu,
makar i u ženi ovoj što pregazi mrzlu rijeku, meku travu

i sada krasnom stazom, ali valovitom, k Tebi hodi.
Ne mogu spoznavati bez grijeha Onoga koji samo je Svet,
Svet i Presvet; uglavnom Ti to ne smeta. Mrzloj vodi
dodajem po malo Tvojih kapi, a Ti pratiš moj hod kao let.

Hvala Ti zbog toga, hvala na tom divnom daru od sroča
koji meni sve je već odavno, dobro pamtimo u zajedništvu;
hvala Tebi što me odvede od poda pa sve do ovoga visoča,
ovako sam sigurna jako, duša sam sva u našemu jedinstvu.
2505 2140

Vrhunci i dubine

Nije lako, neka bude sada i to moje priznanje, pentrati se
onamo gdje drugi stižu na vrhunce, ali postoje i odmorišta
koja sasvim su solidna za kampiranje i za odmoriti se.
Može se i spuštati, ako se to želi. Ja napustila sam dvorišta

i već neko vrijeme pokušavam se vratiti tamo gdje sam stala,
a budući da je posao osjetljiv i opasan, moram eliminirati
svaku malu prepreku koja se pojavi da bih opet tebe zvala,
da bih opet poslušala što još imam za elaborirati.

Nema veze, ne uzbuđuj se oko sitnih provjera i kušnji,
vremena ima točno onoliko koliko je potrebno.
Prošli su dani kada sam iščekivala, dani još i sušlji
od onih kada bilo je plodno, ali podzemno.

Čini mi se da sam sada lijepo popričala u društvenosti,
svatko sebe lako može naći, a ostali nisu dužni razumijeti.
Želim se okušati u vremena plodna, sveta, i u sušnosti
koja već je bila, a sada je jedna druga potreba iznijeti

na svjetlo duše ono što pronađoh lakše nego nekada.
Usput sam ubrala i predivnoga cvijeća
pa mi ne nedostaju oni moji kosovi po kojima kiša pada
i kojima je hrana na jednom porozoru sreća.

Pronašla sam smiljke srca svoga, stigla sam u veće dubine
i ne želim blagdane propustiti za kontemplaciju.
Sve što bacim u visine, duboko se obrušava kada ginem
pred otajstvom, tada dobivam revelaciju.

Sve sam rekla, ali još mi nije ponoć stigla,
umorna sam nešto malo, puno kave pijem.
Puno sam za kratko vrijeme postigla,
Od veselja ja se stalno smijem.
2605 210

Ponavljanje odluke

Sunčano je jako, kroz prozore grije, moja svijetla kugla je sad tu.
Osluškujem te pomalo, imaš preča posla, znam, ali tvoja volja
postoji i dok činiš bilo što pa je hvatam slutnjama kao neku vrstu
čvrstog broda na velikom moru uzburkanu i opasna kolja.

Da li moja slutnja je ta veza čvrsta ili htijenje jednog čovjeka,
nije u pitanju, htijenje je to koje može zadržati i oluje
i ledenjake jer je vjerno. Da, vjerno htijenje još od ona vijeka
kada ti si Krista zamolio za mene. Moja je slutnja poput struje

koja izražava djela vjernička i molitvena, djela duha koja stvarna
i široka su kao beskraj. Ljubav bijaše, i povjerenje kao svjesna odluka
među nama koja se donosi iz minute u minutu. Vjera je tvarna,
tko je ima čuda čini, ali im se ne čudi. Ti si moja mirna luka.

Jedva nekako ja stigoh; i u zgodno i u nezgodno vrijeme mogu prići
k tebi i znam, ali stalno ponavljam, da me pratiš vjerno kao muž
koji vjerno prati ženu u braku, iako ti to nije poziv. Na jezero sići
lako je, ali nepotrebno, bilo gdje te nalazim, ali sporo kao puž.

To je zbog mojih komplikacija koje moja volja ponekada uspješno rješava, ali ponekad mi treba puno vremena da doklipšem gore.
To nema veze, to pripada mojoj molitvi za zdravlje koje utješno
dobivam na najrazlićitije načine, ali za tobom mi kosti gore.

Nikada ne učinih nešto pametno tako kao što je moje zavjetovanje
od kojega ja ploda imam prevelika, a ne znam o tome ni riječ dati.
Hvala ti što si objekt moje najskrivenije i najviše duha sanje
jer sigurno te proganjam, nezamislivo je da ti ne bi mogao sve znati.

Već stižu meni znakovi da me čuješ i da imaš puno za primijetiti,
ali u svemu si sretan zbog mene; znam da trpiš malo i dobro
da ti je zapravo, da ti nije teško. Ne znam, moram se sjetiti,
sve što pogrešno sam učinila da bih k tebi bliže mogla s Bogom.
2605 1659

Uzak put mudrosti

Mudro je, stoga, biti čist, nedužan i nevin i mnogo je potrebno čovjeku da postane što čišći. Mnogo je potrebno, veli se, i dostići mudrost,
ne možeš je imati bez vjere u Duha Svetoga koji ti taj dar poda.
Mnogo je potrebno molitvenoga života da bi čovjek postigao vidovitost

i to je sasvim jedan drugi život u duhu od ovoga što nešto izmolimo.
I kako molimo mi? I što molimo? Neprekidan život u molitvi i radu,
ali ne bilo kojem radu, to se ne pitamo: što radimo i čime se bavimo?
Da li se predajemo naviještanju i nekome drugome ili smo u padu?

Uzaludno je nastojati dokučiti mudrost vlastitim snagama,
ali znamo što je mudro činiti, a ako smo poslušni Gospodinu,
onda je lakše truditi se oko čistoće. Čisti se puno ne rađaju dugama,
prvo se rađamo grešni pa putujemo u milosti Božje godinu.

Bojimo se da će nas proglasiti čudacima, mnogo toga moramo pripaziti
da bismo mogli navijestiti dobroga Boga našega, ali bez prilagođavanja
ovome svijetu. Uzmimo, primjerice, trgovanje, imali bismo volontirati
i živjeti od malih sredstava. Kupovati samo najnužnije, izdavanja

imaju biti promišljena. Stoga je ćistoća i sa siromaštvom povezana,
nije to samo zato siromaštvo, samo radi nekog odricanja, to jest
odricanje zaista od ovoga svijeta. I što je jedna velika vrlina dana
jest duhovna plodnost, učenje i posvećivanje života Onome koji je.

Ako malo promisliš, postat ćeš neki redovnik u svom životu vjerskome.
Ako malo vjeruješ i sve to činiš, zaredit ćeš se u bračnu zajednicu
isto kao kad se posvećuješ samo Bogu. I nije mudrost ne dati zvjerskome
da te kuša i napadne, nije samo znanje i biti pametan za neku žicu.

Ako samo činimo ono što molimo u molitvi Ocu na nebesima,
to je mudro. Ako samo klanjamo se i razmatramo, nalazimo
kako ćemo riješiti se grijeha. A onda više nećemo htjeti svjetovima
koji nisu mudri i čisti. Tada u kraljevstvo zalazimo.
2605 1958

Na lomači

Osjećam opet da mi postaje hladno, još ovdje sunce ne dolazi.
Zatvorit ću hram nebesima sunčanim, od zlata strop će biti.
Jedan za drugim životi idu s ovoga svijeta, život na put odlazi.
Život u meni kuha i hladi me, sebi onaj pokrov ću sviti.

Mirno ja sam po malo ostarjela, iako se to ovdje priznalo ne bi.
U meni ima tragova boli, iz mene suklja ognjica pročišćenja.
Da mogu vidjeti što plam taj skriva i koji grijeh, uložila sve bih.
Dozivanje čujem koje dolazi od prikrivenih djela Proviđenja

koja sada gore u meni da se grijesi spale na lomači mojega tijela.
Neka izlazi sve, neka se lomi sotona i zloba i bodlje neka gore;
neka me napuste grijesi dok ih moram slušati kako mole odijela
od mojih kušnji da bi se povratili, ali to su samo dnevne more.
2705 1053

Bila sam samo ja

Sjećam se. Neka me ostave svi proganjajući elementi,
neka me s vijestima puste na miru
jer već dugo nisam bila u prilici da budem u lamenti
tebi i našemu duhovnome uviru.

Proganja me samo pjevanje i sroče po sluhu, to može.
To znači da sam već k tebi bliže prišla.
Sjećam se jednoga znaka koji me prožima do ispod kože,
naravno, kao sve što s tobom sam obišla.

To je bio znak u kojemu uopće mene nije bilo,
ali ipak, ja bijah jedina prisutna
pa nekako mislim da se na mene odnosilo.
Odmahnuo si kao voda mutna

kad odjednom promijeni tok.
A ja gledala sam. Osim uz mene,
nisi mogao ploviti uz dok.
Ne, nisu to slutnje ni sjene,

ja bila sam jedina ta
kojoj si prenio svaku misao.
Kako pučje sam ja,
nije bilo na grijeha niti pomisao.
2705 1944

Prava slast

Sada nešto promatram još dalje kako ljudi uglavnom strahuju
kada odluče biti čisti, a kad namjerno žele izazvati privlačnost,
ne znaju to odglumiti. To je sve samo zato što ne razmatraju,
pasivni su duhovno i mediji poslužuju ogromnu potlačnost

od sotone. Baci se, reče on Gospodinu, kao da govori
neka se opusti sav pred strahom koji zapravo je malo i dobar.
Ne iskušavaj Oca svoga, Isus mu tada odgovori.
U psihi je, gledam ta lica u maršu, kao da strahuju, stide se bar.

Ne može u psihološkim problemima pomoći nikakvo liječenje
pred zakonom, isto će im biti, narode moj, kao da i nisu
izglasali ništa. Dalje neću, samo zborim svoje skromno viđenje.
Već od tebe imam poziv da se odmorim na ovom klisu.

Da, još bih imala za reći kako je najslađi život onome
koji se bavi poslovima oko kršćanskih oltara, to je stvarna slast:
žrtvovati Tijelo i Krv Kristovu rukama puku svome.
Tko to ne zna, taj ne zna što je ona iskonska, a zdrava strast.

Ona k tomu još i mira daje velikoga, velike samokontrole,
tamo ne možeš sagriješiti ni da silno želiš. Duha Svetoga imaš
i Svetinju najveću, a puk blaženo sudjeluje. Svi tad mole,
svi se klanjaju kao jedno i to je jedino što u nevinosti znaš.

Poglede tumačiti, to je moje prokletstvo, ne znaju ljudi jer su grešni
pa ne razlikuju ljubav od spolnosti do bluda i naopako.
Zato takvi ljudi niti nisu ljubavnici uspješni,
Trebaju drogu ili često traže poticaje umjetne ili sredstvo svako.

Najgore je, ipak, što mnogi misle da ljubav završava bludom.
To je velika strahota. To mi nikad nije bilo jasno
jer jedno s drugim nema veze neke razumne u svijetu hudom.
Tebi hvala, Tebe, Tijelo, volim strasno.
2705 2235

Prerano

Ne htjedoh ti priznati, samo sam jadan obraćenik,
Majka idealistica, otac prepoznat…
Znam i tko je molio za ovo,
Da bih uvijek biti samo tvoj sljedbenik.
Da silno voljela bih jedino znat
Tvoje tajne, odakle ti slovo.

Sve bilo je po redu kod tebe, vjerojatno
Jer drugoga objašnjenja nemam,
Ali ona sjetna hrabrost?
Ono zrno povjerenja neznatno
Što je potrebno i Bogu koji te sprema,
Od kosti vjerna kost?

I kako se to slaže s uzvišenom jednostavnošću?
Kako ide uz bezimenu
I bosonogu neku?
I kojom ti me prepozna smjernošću
I ja tebe, Kristu, svemu?
Takvu fleku.

Ti niti ne znaš ili možda ti je dano.
Tek ja sada vjernost učim,
Nije volontiranje.
Prerano te spoznah, previše rano.
Tek po djelu ja odlučim.
To je ljubovanje.
2805 201

Okidač

Izlila se rijeka, more blebetanja, ja ne prestadoh od davnina.
Sama sebe više slušati ne mogu. Sama sebi ja se čudom čudim.
Dar je Oca, to ne dvojim. Memorija je takva došla, od starina.
Svaku glad i post ja ištem jer se hranim, pijem, smijem, ludim.

Samo jedan mali okidač, neko lako pero bez ciljanja, pasivno
i prihvaćajuće, to si bio ti. Samo jedan kratak čas.
Od siline vode što je pritiskala na sve strane, ništa relativno,
imalo je biti nešto neviđeno, prozeblo i suho kao pustara,

da popusti i da ispije, ne nego da započne ovakvo silno upijanje.
Morao je biti ponor žeđi posne, jadne, krasne, Bogu ugodne
kao tamjan, koja bi dala se provaljivanju koje jošte stalo nije.
Znam, kao da dobro znam i tko je izmolio naše priče ove zgodne.
2805 227

Sveto svjetlo

Budem li Te pratila ovako i ovim smjerom, sve slabija
tijelom, a sve lakša duhom i velika kukavica postadoh,
sve bolje nazirem strašnu patnju Tvoju. Ja ne bijah
nikada tako ugrožena kao sada idejom. Zastadoh

u molitvi jer me strašna slika osvijesti, a ne smijem zaboraviti
da ova vjernost moja je sve veća što dalje putujem jer od križa
samo Uskrsnuće vidjeh, a sada prema Tebi bliže želim biti.
Što sam više k Tebi prišla, sve sam duhom patnji Tvojoj bliža.

Ti mi dade da bez straha ovu sliku vidim, sliku Duha vjerna
koji većma snage ima, što više se Golgoti približava.
Sada mi je jasno zašto se smijem i kako su ona doba smjerna
kada se još i smrti pjeva, kada tvoj te ponižava.

Svjetlosti vječna koja svijetliš naokolo na sve strane,
pokaži mi opet slabosti, samo onu jednu jedinu koju nosiš;
pokaži mi toplinu božanske ljubavi Tvoje odaslane.
Ti si vječnik, Ti si smrti bezgrešnik, a od mene sada prosiš.

Daleko je moja riječ od ovih mojih slika, kako ću ja reći nešto,
kako li ću predati i sebe i Tebe u Tvom silnome svjetlu?
Za grijesima sigurno ne čezneš već me želiš pridobiti vješto
da se izdam, da me uvijek novu nađeš u svome podrijetlu.

Što se više puštam, to me više ima u postojanju,
a još ipak daleko sam, gruba i nespretna uvijek i bez mjere.
Ne mogu Te gledati na odstojanju
jer me privlači tamna sjena u svem svjetlu, sjena moje vjere.

Dobra je jer je dobro biti u zaklonu svetih koji mole,
ali stalno i od mene ištu. Gdje se mogu naći, grijeh nalazim,
a to nije ono što Ti treba ili jest možda? Da li bole
ili Ti to mene tražiš čišću i jasniju jer iz svjetla ne izlazim?
3005 2313

Osmijeh tvoj

Ne gledaj me tako, ne smiješi se kao da si vidio sama nebesa.
To je moje pravo, ti imaš biti uvijek napredan i ozbiljan
kao predvodilac jedne važne igre, jednog važnog plesa
anđela i pjeva njihova; zar ne vidiš ni ti moga smilja?

Ne gledaj me tako, tek sada se neću obazirati na tvoj zov
jer me mori strah, ali sada vidim, kad promislim malo,
ipak si ti taj koji zalazi neprekidno pod moj krov,
ti si taj koji krade moje oči i obuzima lica moga žalo.

Ne gledaj me tako, ti si ovoj igri bolji glumac, a ja pratiti
samo želim tajne koje tebi nisu sakrivene jer uvijek
postoje preča posla, znaš, pa nije dobro niti uzvratiti,
niti ne uzvratiti pogled i osmijeh. Ovaj krov je zauvijek.
3005 2335

Kapi kiše na izvoru

Gubim osjećaj za toplinu i osjećaj hladnoće
oko stopa svojih što u hladnoj vodi hode.
Okupana sam puno lakša, lebdjet mi se hoće,
a to me vodi dalje u sve dublje vode.

Kose polijevam zbog toga da mi voda hladna,
kada dođe mi do srca, ne presudi prenaglo.
No, još do srca ima puno proći stopa mladna
plićake i brzace od izvora i kama što se saglo

pa do onih površina koje rijeka popunjava.
Korito je njeno vrlo usko još za sada.
To je potok koji postaje mi meka ponjava.
Kiša ovdje, to već rekoh, neumorno pada.

Pravi sam trenutak našla kad ću kontemplirati
jer u biti u dubine samo nebo zna otići.
Ja se pretvaram u vode hladne i u kišne prati,
kapi koje su za mene pratnja, tako ću sići,

pripravljena srca meka, mokra, do kamenja
i po samome dnu rijeke ja ću zaroniti.
Ne izlazi mi se van iz ovoga znamenja,
Anđeo će mene sada nježno zaokriliti.
3105 2026

Hod čašćenja

Ti me naručjem crnog svoga plašta zakriljuješ,
visoko uzdignutih ruku, daleko od svjetine,
dok ja klecam, hodeći za brijegom.
Ni sunce me dosegnuti ne može jer dovikuješ
naredbe povremeno tihim glasom, usred ljetine
koja posječena miriši svojim stijegom.

Pred tobom ja idem, a slijedim ti stope
gdje tvoja je sandala ugazila kozju stazu
da ne bode silno drače mi listove još mokre
od onoga dana kada savez jedan sklope
da će ići, da će krenuti k riječnom prijelazu
s kojega me zovu gore tvoje oči što me motre.

Gazim sama od sebe, nose me crna tvoja krila,
podstavljena srebrnkastim nitima
kroz koje sunce prodrijeti bi da me malo opeče.
Ne daješ mi da se sunčam jer sam samo tvoja vila
meke kože od prozirnih slitina,
pričuvane samo za te dok tebe vode pjesme preče.

To je zov iz visina, čujem ga kako nas privlači;
kao da po užetu sa strane znamo svoje pute.
Povremeno zajedno pomolimo se svom Pastiru
koji nježno nosi neku vatrenu kuglu što ga tlači,
a iz nas izvlači misli teške, bludne, ljute.
On samo daje svoje breme i mi hodimo u miru.
206 241

Nečujna tipkovnica

Često kada pjevaš ti, ja čujem pučja svetog pjevanje i lire
koje prate tvoj šapat, a ponekad ih ostavljaš da vode dionicu.
I tvoj šapat i ta glazba je u meni, ali stih moj nikada ne uvire
u jednoglasni zbor, samo ponekad otvaram ja stihovnicu

da u sebi stih uskladim tome svetom, nadahnutom pjevanju.
Pjesma se čuje u nekom tonu koji mene vuče, ali ga ne znam;
to samo srce prepoznaje ponekad pa se zanese dodavanju
glasa, uvijek pogrešnoga. Jedino u dahu svojem ja prepoznam

odakle dolazi slutnja moja, preko sluha unutarnjeg disanja.
Često mislim da mi zato srce tako divlje, čvrsto lupa
jer u pjevu poremetim dah; ali tada, odjednom, usred pisanja
spoznam da ne dišem uopće, a dah u mene ipak stupa,

samo ako tiho i polako dirnem slova, jedno po jedno, da ne lupam,
da ne stvaram si buku koja smeta slutnji što je tako krhka.
Cijelim tijelom tada ja sam u tipkovnici koja uopće nije neka glupa
hrpa plastike i žaruljica nego to je koža meka, osjetljiva i prhka.

Moji prsti igraju po zvuku i u tonu koji se čas jače čuje, pa utiša.
Malo mi je vruče pa me onda ognjica zahvati od nemoći
da pronađem pravo mjesto gdje ću prstom uperiti. Tipka najviša
jest uvijek ona zadnja, kada stavim točku. To su nečujne moći.
206 310

Dodir jutra

Kad na okna noć mi tiha padne,
tada znam da dolaziš.
Moja molitva je duga.
Stvaraju se molekule hladne,
prozračnu ti me nalaziš
kako se sotoni rugam.

Ne znam glasa tvoga, niti dodira,
svjesna da si tih i blag
u svojoj nježnosti.
Meka moja sama koža mene dira.
Jedan osmijeh suzni, drag
dolazi prilježnosti.

Spremam oči ispod uzglavlja,
ruke sklapam na usnama,
svaki dah u sebi doznajem.
Poruka mi neka tada javlja
da je ponoć prošla nama;
po molitvi te prepoznajem.
206 337

DESETI DIO

PREDAJA SLUTNJI

Vremenska žalopojka

Jedan greben anticiklone nad Atlantikom
poremetio je moju zračnu harmoniju.
Sad se jedva nosim s nervozom i tikom
što me opsjedaju. Nosila sam monotoniju

ove kiše koja opet kao da će teško pasti,
s oblacima sivim, crnim i bez propuha.
Sparina jest. Samo nebo, koje se tmasti,
daje mi nervozu mjesto vjetra, mjesto duha.

Imam duha. Za tugaljivost i glavobolju,
i za neki loš crni humor. Čak ni to ne vrijedi
pa je ovo vrijeme ipak bolje nego ja da svoju volju
pokušam promijeniti. Poboljšanje sad tek slijedi.
206 1530

Ljubavi sam dala ime

Kad sam tebe opet ugledala kako teško uzdišeš,
ali s olakšanjem, kamen pade s tvojih leđa;
tada spoznala sam kako zbog mene ti dišeš,
i zbog mene, i zbog sebe i poradi Boga naših pređa.

Tada vidjeh koliko je bilo važno sve ili nešto
od onoga što si ti u mene uložio.
Bilo je tu potrage za izgubljenom ovčicom, ali ne znam što
u tome tebe zapravo je gložilo.

Kada si me ugledao, ja iznenađeno zastadoh,
znatiželjno pitajući u čemu je postojala smetnja
koja tebe uspjela je iz takta poljuljati? Rado
bih znala sve, ali dovoljna je jedna kretnja

olakšanja koje značilo je sreću što sam tu.
Srce mi je zaigralo toga časa, velikoga kao more
jer ja spoznah da je dobro; ti me uze za nevjestu
jednog nezamislivoga, ali stvarnoga života bez more.

Kolika je morala biti prije toga tvoja neizvjesnost?
Koliko bojazni da me nikad više nećeš sresti?
Koliko si puta mislio na mene, jer to je izvjesno,
i da li si me želio iz mraka samo izvesti?

Ili je to bilo nešto više, kao što se i prije događalo:
puno puta zastao je meni dah zbog tvoga pogleda.
Najljepše je to i bilo: gledala sam kako se rađalo
nešto čemu ime nisam ni tražila već samo ogleda.

Znam da to je pažnja koja sliči samo Božjoj slavi,
ali i to je za mene bilo puno; ti si meni bio sve.
Kada si se obradovao meni, mojoj skromnoj pojavi,
ljubavi sam dala ime. To je ime moje vječne vjere u tebe.

Što sam mogla odgovoriti, što je meni preostalo učiniti?
Stekla sam naklonost tvoju bez truda i dobila još puno više;
zar sam mogla odbiti ili izvrdati svoju želju za tebe živjeti?
Zar ti nisi iz dana u dan živio za mene, znao sve što piše

u mom srcu i bubrezima, sve što sama nisam znala niti ja?
Zar se na te stvari odgovara skromno, zar se to odbija?
I kada se spozna i prihvati takva ljubav, kakva je tada moja
obaveza slatka? Zar nije velika i najveća koja se preda?

Iako je to već sam po sebi dogodio se nama zavjet,
ja ga ponavljam kao što si ti i meni ponavljao:
opet sam tu, još uvijek sam samo tvoj. Ne treba mi savjet,
jasno je kao dan da si svoju snagu svu u mene stavljao.

I da ti ne ljubiš Boga moga, i da ti ne činiš sve zbog Njega
kao što i ja sam htjela zbog Gospodina te voljeti,
ne bi među nama bilo ništa, ništa neobično, ničega
u stvari ne bi bilo, čak bi počelo i grijehom boljeti.

Kad te ljubavi ne bismo imali, ništa nam vrijedilo ne bi.
Kad za Boga ne bismo znali, okretali bismo sunce k sebi,
grijeh bi bio kao što mnogi grijeh i vidješe, iako sve bi
dali da su saznali tajnu ovog zavjeta u tebi.
206 1610

Nadmoć nad svijetom

Sjedim u naslonu, pišem olovkom, ne znam kad ću doći.
Sjećam se kad sam zadnji puta tako tebi pjesme pisala.
To je bilo vrijeme kad su se ganjala prostranstva noći
i još za ponoć nisam dobro znala, ali već sam je odavno zarisala.

Ništa ne vidim pred sobom jer je sve osvijetljeno,
a svjetlo mi baca svoje zrake u lice. To nije ona moja mrklina
u kojoj se malo bolje snalazim i raspoznajem udaljeno.
Samo nešto drugo je u potpunome mraku; to je moja kotlina.

Tamo se događa život, a ja ovdje samo igram se ostarjelog panja.
Zabavljam se sjećanjima dok mi duša zaista samo spava.
Svjetlo mi pogled na kotlinu kroz moj prozor zaklanja.
Ali to sad nije važno, ja se samo pravim kao da je java

pa se prisjećam onih dana kad sam bez molitve po svijetu išla.
To su bile velike turbulencije ove duše u njezinim potragama.
Jedva nekako, posljednjim i iscrpljenim snagama, ja sam Bogu prišla.
Moja traganja su bila sva do tada na pola potrgana.

Pust je život u samoći, pust je život bez Boga, čak i u zajedništvu.
Sve to nije ništa i ne vrijedi. I sada tražim, ali osjećam nadmoć,
osjećam i koliku snagu imam nad svijetom kojem nemam pripadništva.
Sada bih mogla povesti nekog tražioca koji možda vidi ponoć.
206 2313

Petrova utaja

Propala sam skoro bila jučer, ali jutro još je daleko
pa ću imati dosta vremena da Te opet ne zatajim.
Skuhala sam crnu kavu, znam, nije to riješenje neko,
ali sada samo želim reći da Te silno hvalim.

Ako netko naiđe me upitati da li ja sam ona
koja je za Tobom hodila i s Tobom bila,
ja ću reći svakome da sam samo Tebi sklona
i da sve što znam od Tebe sam učila.

Ja Te neću zanijekati jer ako padne i koja ucjena,
znat ćeš da sam slabosti svoje željela zaštititi
i da to je samo jedna bezazlena i mala cijena
za Tvoje ime jer ću zaista samo ološe podmititi,

a oni će poslije znati da su sami sebe zavarali
jer Te ne poznaju pa ne znaju ni kada Te netko zataji,
a kada zbog Tebe čini se kao da je prosjak mali.
Ti ćeš mi i tako oprostiti na nekoj nesvjesnoj utaji.

Djela moja, molim Te, Kriste, Gospodine,
sada milošću obdari kad sam se razbudila usred noći.
Pomoću svojom pretekni me i rodi me
onakvu kakva imam biti. Rodi me, molim, oko ponoći.
306 011

Poslije pokajanja, pokajanje

Sada bolje vidim u mrklinu, na obzoru crno se nebo plavi
i modrina ulazi u moju mračnu kotlinu. Lijepo je to vrijeme naše,
tko je meni kriv što sam takav meteoropat. Sve češće me jugo udavi,
ali se isplati dočekivati one mlake kiše u plitkim vodama. Upoznaše

me oblaci s neskrivenim divotama pa mi ništa nije krivo.
Sve je lijepo, ja sretna sam sa svojim i u svome, makar bile i nevere.
Vjetar svaki popuhuje milo, a kad ojača, sve raščisti živo i neživo.
Samo treba znati biti sretan čovjek što je živ kad ga vjetar odere.

Najviše se Bogu moli onaj koji često šuti kad se Ime spominje.
To je tako i kad nemaš puno vremena, tada misao je ona prva
koja navikla je stanovati u nekoj duši. Kada dođe blago inje,
već si prokušana osoba i znaš govoriti jer osjećaš snagu Drva

koje te spašava. Nikad ne molim za kišu ili za dobar urod,
ali često jaučem ili se radujem i nadam. Čekanje je dobro za pokajanje.
Pokajanje je dobro, to je samo jedan jednostavan, prosti uvod
u sagledavanje veličine Onoga u kojem svoju niskost nađeš i znanje

koje bi inače izgledalo uvijek samo kao neka velika i tajnovita
vradžbina te bi čovjek ostao bez pokajanja samo jadan poganin.
Ako ništa drugo, mene je bar ta nesretna južina raznotlakovita
navela vidjeti opet kako to je kad se udaljiš kao neki anonim.

Kad sam već zašla u tu temu, moram još samo dodati
da onaj koji nikada pravo nije približio se Kristu
sada ne zna o čemu ja to pripovijedam. Ima se hodati
u nekoj maloj vjeri i čuvati svetinju onu istu

koju nosiš kad o smrti razmišljaš; životu tad se klanjaš.
Sličan osjećaj se događa kad spoznaš koliko ti vječni život vrijedi,
to je pokajanje kod vjernika i traje samo dok se sklanjaš
u kontemplaciju patnje i uskrsnuća koje poslije pokajanja slijedi.
306 046

Razlog

Ti si bio moj jedini vidjelac, ti bio si moj svjedok,
a ja sada za tebe svjedočim. Čemu inače to prijateljevanje
služilo je nego da se raznese sve dok
ne naiđe na nekoga koji bi volio svoje iznaći pjevanje.

Ti si bio vjetar u mojoj kosi,
bio si marama na mojim usnama
i lahor te svaki opet donosi
ponovo k meni, vraća te nama.

To nije bez veze i bez razloga,
To tako mora biti.
Ne mogu zaboraviti od ovoga pologa,
ja moram naše pjevanje oviti

vijencem sjećanja, uspomene vječne,
vjernošću koja ostaje.
Čemu inače riječi tvoje odsječne
nego zato da ljubav naša traje

kako bi se vidjelo
da nije samo igra bila nego predanje.
Kako bi se umjelo
žrtvom ljubiti, dobiti znanje.

Ako li ima netko
tko je od tebe naučio,
to je rijetko.
Mene si polučio

da te uvijek zovem,
da ti se uvijek nadam
i da budem ti svjedok
da ne propadam.
306 2340

Tajna ponoći

Ponoći, mrkla i uska kao srce zjenice oka;
mudrosti jednoga stalnog početka,
nevinosti, čedna kao vjetar i duboka
kao nemirna rijeka bez poretka,

slavimo, slavimo sada tvoj krasni čas
kada dolaziš i više te nema.
Ti na brzinu donosiš spas,
tebi se ja uvijek pripremam.
306 2354

Valoviti drum

Pustit ću da me vodi slutnja, ona ne mora nužno biti moja,
možda sam ovoga puta od nekoga oduzela malo daha.
Stihovi me navode spomenuti nepoznato drvo visokih hvoja,
tko zna odakle mi sada to, pjevanje moje uzelo je maha.

Ne želim se povoditi za likovima nekog jako lijepog umišljaja,
niti mašte nikada nisam imala, niti puštam se pričimbama.
Nisam ni takav pjevač, to nije moj stil i nije iz mojega kraja
pa prelazim na samu suštinu. Ni ovoga puta nisam ja sama.

Oko mene je drveće tamno zemljane boje, kao da sam u šumi,
a na zaslonu zazelenjela se slika, pomiješana u nekim bojama
oblaka od vate kroz koje zapada sunce. Daleki su meni drumi
kojima idem i nisu ravni nego brdoviti i puni dubokih jama.

To je ona moja valovita cesta kojom uvijek prolazim,
kao da sam skrenula negdje jer je drugačiji krajolik.
U sjeni sam velikoj i svježe je uokolo. Tiho prilazim
drvetu da vidim kakva je kora. Vidim urezan neki lik.

Odjednom, priznajem, moj font se opet sam od sebe mijenja,
kao da ima mi skratiti poetiziranje, kao da ne smijem prići bliže.
Savjest mi zbori da lik nije važan nego oblaci od pjenja
kroz koje mi jedino svjetlo dolazi iz visina pa se spušta sve niže.

I što bih zapravo mogla vidjeti urezano na kori drveta?
Što god bilo, možda nečije probodeno srce i početna slova imena.
Pokušaj opisivanja, pisanja i slikanja ljubavi koje smeta
Ljubavi samoj vladati među parovima. Nije ona na taj način pismena.

Kada o ljubavi previše detaljno želiš razmišljati, ubijaš je.
Ljubav se razmatra, ona je promatranje Božjega lica.
Kad ljubav označiš, već si je umanjio i više nemaš je,
za jedan poljubac radije zahvali nebesima, to ti je skica.
406 053

Dah vedrine

Vrabci mi cvrkuću, ja moram reći, i kos pjeva vedro onako kako zna
zapjevati, radujući se životu. Jutro je malo sada prozračno i svježina
ulazi u moj stan kao osvježenje i olakšanje. Koliko će trajati radost ta
koju i ja slavim Životu, Kristu? Zar prolazi ona jaka, teška južina

ili to samo je takvo jutro, ne znam, ali dan je zaista dan za slavlje
kao što su to ljetni dani poslije kiše. Radosti vječna, lijepo je okusiti
plodove prostoga, skromna života koji dolazi čovjeku u zdravlje
i podsjeća na vječno kraljevstvo. I kiša će se možda opet strusiti,

ali sada će to biti neka svježina bez teškoga smoga u ovoj kotlini.
Kako veselo pjevaju, milina je čuti tu glazbu od koje draga mi više
samo je glazba zvona u daljini. Radujem se, radujem svojoj potrini
što se osipa bilo kakva, meni je drago što je popadala i bilo je kiše.

Dobro jutro, kotlino moja , dobro jutro, ptičje u krošnjama drveća
i posvuda kuda letite ubrzano kao dvorjani što se ustrčaše dočekati
Kralja koji dolazi. On je već tu, On šalje nam sve kao da hrpu smeća
izbacuje i prosipa po ovome grotlu hladnome, mi moramo svi čekati

onaj istinski, pravi okus vječnoga raja. Što ja da pridonesem dočeku
kada cvrkutati ne znam, kada ne gugučem i ne pjevam dostojno
ovoga stanja? Koliko puta sam pokušala opjevati ovdašnje zore

i sve druge prilike ljepote moje u koju me postavi, Kralju jedini,
ja samo Tebe hvalim i Tvojoj slavi se poklanjam jer je nekako nazirem
pa ću i promucati kako su maleni ovi vrabci i kosovi divni i silni
i kako nemam glasa kojim bih te umilila još više jer od toga zazirem,

prepuna sam i sva opijena Tobom i vječnošću koju mi dade pokazati.
Dahom svojim kojim udišem poslijekišne miomirise ja Ti se klanjam.
Neka u mome disanju najljepša slava Tebi bude, ja ću ti dah svoj dati
jer to je najljepše što imam za Tebe sada pa se sada odavde sklanjam.
406 640

Slavim te koprivama

Uspinjat ćeš se iznad normalne razine mora i zemlje,
a ozon ti neće smetati, to je moje područje.
Uspinjat ćeš se teškom mukom, već stopa ti prijemlje
na strmine do kojega ne dolazi pučje

nego samo čovjek jedan ili koza neka.
Razgovaram s tobom jer me dozivaš meko
u divljenju svome. To je slave moje rijeka
u koju ulaziš divljenjem koje možda poneko

nema u sebi za mene. Ljudi se ganu od moje miline,
a onda me počnu nešto za sebe moliti
i nisu svjesni osim sebe višega i moje veličine.
Ti moraš ovaj svijet jednim zrnom osoliti.

Dat ću ti korov, krv i opekotine od kopriva,
nagradit ću te strašnim, dosadnim žuljevima
i ti ćeš po tome znati od čega si i da si živa,
ja ću se često pojaviti kao teret na tvojim dlanovima.

Moje breme je lako i ti znaš već odavno
kako se nosi i čuva sol da ne obljutavi.
Ne boj se odgovornosti, ja ću ti slavno
odgovoriti na sve pa me opet postavi

ispred sebe kamo god hodiš.
Sve ćeš još bolje vidjeti
na visokim vrhuncima i vodi.
U divljenju tvojem sve ću providjeti.
406 816

JEDANAESTI DIO

RASPLET

ODLAZAK
1
PROŠLI SU POPODNEVNI SATI KADA SAM POKUŠALA MALO PRESPAVATI
OVAJ NAJGORI PETNAESTI UDAR KIŠE KOJA NE ZNA NI SAMA HOĆE LI PADATI.
NIJE BILO OD SPAVANJA, POČELA SAM , DADE MI PROVIDNOST, TVOJU SLIKU IZOŠTRAVATI..
PA MI SE VRATI ONAJ STARI SAN U KOJEM SI GLEDAO KROZ MENE NEBESA. NADATI
2
MI SE SADA JEST DA MI PRAŠTAŠ MOJU SPOROST I ONU LIJENOST KOJU OPISATI
NISAM UZMOGLA KAO GRIJEH. OPRAVDAVAH SE SVIME I SVAČIME,
I DA NISAM MOGLA OD GLAVOBOLJE PISATI, NI OD LOŠEG VREMENA DISATI.
SMIJU MI SE LJUDI, NEMAJU MI O ČEMU DRUGOME SOLITI PAMET. TIME
3
SAMO DOBIVAM NA ODBOJNOSTI OD SVEGA OVOGA KOJA ME SILOM VRAĆA U TVOJE ODAJE,
ODAJE SJAJNE TVOJEGA POSLANJA. OPET SAM LJUBOMORNA.
KRISTE MOJ, ZNAM, ČIME BIH UOPĆE ZASLUŽILA I DA JESAM, SVE ŠTO MI KROZ NJEGA DAJEŠ;
EVO, JOŠ SE UZOHOLIH JER SE GRIJEH NA GRIJEH LIJEPI,KAKO GOD MALEN BIO. UMORNA,
4
VRAĆAM SE ONOME SNU KOJI ME SVE JAČE PROGANJA, ŠTO DALJE OD TOGA DANA ODLAZIM.
TAJ TI SAN JE OD ŽEĐI MOJE NASTAO, REĆI ĆEŠ DA JE TO TAKO UVIJEK BILO;
U RAZLIČITOSTI SLIKA I ZVUKOVA KOJE PRIMAM, NEKE ODREĐENE SNOVE PROLAZIM
POTPUNO NESVJESNO I VREMENA SILNA PROĐU DOK JA UOPĆE NASLUTIM ONO MILO

5
DOŠAPTAVANJE NAŠE PA SE TEK ONDA SJETIM DA SAM TO VEĆ ODAVNO SANJALA KAO SLIKU KOJA ME UPOZORAVA
NA DOLAZAK TVOJ, A TO JE NEŠTO POSEBNO,
TO JE DOČEKIVANJE JEDNOG ODREĐENOG TOVARA,
6
A TO SAM JA,
KOJI IMA BITI PRISUTAN JER SE SVEČANOST DOGAĐA.
DOLAZIM SVA.
NISAM NI ODJEVENA PROPISNO, ALI SE RAĐAM.
7
VJENČANJE JE ODAVNO RAZGLAŠENO, ALI JA SE VJENČAVAM
POSRED SRCA SVOJEGA IZ KOJEGA OBJAVLJEM CIJELOME PUKU
DA SE VEĆ NEKO VRIJEME ZAVJETOM DRAGIM OSJENČAVAM
I DA JE OVO SAMO SAMO JOŠ JEDNA POTVRDA: U SVOME SNU DADOH TI RUKU.

Oblačni vrhunci

Pusti me sada na miru, svijete, ostavi me s mojim nerazumljivim sricanjem
u raspoloženju kakvo narod vidio nije, ja sam na putu neizvjesta.
Nečista, a dostojna, provlačim slutnju kroz plamen svijeće ovim izricanjem
koje se topi, topi se ispod žižka. To vosak je tekući, utopljena nevjesta.

Plamena mi vjenčanica duše crne i tanke kao vrh ovoga gorućeg žiška koji treperavu
baklju malu nosi hrabro i drži se u dubini kao bijelo, čisto tkanje.
Limenka neka, izgorjela se uvija od topline, čini moju lelujavu uvijenu opravu
i posuda je krštenička, iz koje uzimam svetu vodu poslanja, prastaro pranje

vatreno i bijelo kao slava vječnoga sjaja. Nosim se na Bogu našega ispovijedanja
vjere koje nitko ne shvaća i ponavlja stalno, zajedno sa mnom.
Uze me on kakvu me u tome nađe, uze me bez puno pripovijedanja
te mi dade objašnjenje za stanje koje vi držite grozom tamnom.

Ja sada zaista idem jer više nemam kamo se obrijeti, moje staze su sve dokončale pred oblakom
kojega mi nitko nikada opisao nije, a stalno se pojavljuje u Pismima.
Sva sreća da sam jedamput sve čula i pratila kako me vodi riječju lakom,
a tako značajnom dragi. U tome on prsten prazan za mene ima.

Sve počinje s tim oblakom i u njemu sve se događa odjedamput,
i prošnja i plod, i riječi pa prstenje moje od lima, sve uvijeno
u podložak po kojemu kapa nota za notom kao i onaj put
kada je vječnost javila se meni u sjaju slavnome. Opijeno

bijaše lice Boga od radosti koje nema na dječjim licima.
Od mudrosti neke skromne. Potpuno sazrijela čistoća srca od mesa.
Ginem ja. Nečujnim se duša moja oglašava kricima,
a on me ne čuje jer sluša samo šapate duhovne koji nisu tjelesa.

Sve je to znao da će tako nekako sa mnom biti kada mi do svijesti dođe
ono što mi u snu, najsigurnije, pokaza isto kao i puno puta do sada.
Prorok je moj, gleda me divljenjem svojim za Gospodina koji ne prođe,
a da mu se ne pokaže. Prorok zavjetovani kojemu strašilo je mlada.
406 2329

Prazno prstenje

Pa što ako volim crninu
Kad je praktična
I topla je boja.
Odijevam kožu srninu
Koju je dična
Volja dozvala tvoja.

Opasujem se tijesno.
Moje prstenje
Još uvijek mi spada
Sa struka. Bijesno
Sotona stenje:
Strašilo se nada.

Uskoro. Uskoro
Prazan prsten
Moj će ostati.
Odlazim uzorom,
Stup je obršten
S kojega će spasti.
406 2350

Bijela ponoć

Još uvijek sagorijeva svijećica koju ne bih ni smjela držati užganom.
Ovo je ipak posebna prilika. Prstenasti limeni obrub sada je okrugao.
Nakon dugo vremena vraćam se načinu kontempliranja dobro znanom
još od kada bijah sigurna da neću izazvati požar. Krist mi je pomogao.

Samotna je ova bijela noć, niti ne znam kako se spustila, niti kada.
Drago mi je da svijećica lijepo izgara i polako, oslonjena na drugu
jer nemam bolje podloge za tako majušno nešto i tanak lim. Propada
ono malo kisika što ga u mojoj bližoj okolini ponestaje u krugu

od dva pedlja. Gasim vatru. I ponovo ću je užgati, možda još večeras
ili kojom drugom prilikom. Dopada mi se kako se vosak brzo hladi
i poprima neprozirnu bjelinu kakvu imaju oblaci koje ja prosterah
u stihu mome proznome, evo, već pedeset i drugu stranicu radim

od drugog dijela i ne vidim kraja, neda mi se ni misliti sada o drugome
bilo čemu. Velik je događaj u mome domu zapaliti meni svijeću
i promatrati je kao nešto simbolično i posebno; važno mi je kao nekome
tko ima privilegiju živjeti stalno sa svijećama, a ja uz njih to neću.

O, bijeli se i moja tipkovnica od voska, kako je to zanimljivo…
postajem opet opasni nepredvidivi piroman, tako mi tepaju od milja.
Ta moj slutnja ili neki moj san, sve to postaje opipljivo
nekako više, ili tako nešto slično; više nego one moje bodlje od smilja.
506 026

Križ od mjedi

Kao vremešna gospođa koja u tišini doma svoje ručne radove veze
ja vezem ove svoje. Stalo mi je da imam zabavu, ali sada je nešto drugo;
sada ja ne mogu iz zabave provoditi jalove dane, ne smije biti bez veze
nego najviše od sebe moram dati, a to je slabo, zvali bi me porugom.

Nije me bilo jer iziđoh rano iz kuće, danas je moj redovni dan.
Molim cijelim putem koji dugo za moje pojmove traje.
Stižem na cilj, uzimam svoje redovno ispikavanje za miran san.
Vraćam se brzo, ali mi promjena klime nadahnuće ne daje.

Još sam smetena, još sam izvan sebe, nestrpljiva pričekati
vrijeme prilagođavanja na dom u kojemu provodim ove dane kišne.
U mojoj svijesti samo je jedna misao, ja sam ona koja ne može dati,
stigma i predrasude, ali i stvarna bolest, ispunjava moje dane obične.

I jedno i drugo moja je realnost, kontemplacija nije ništa manja
od neke teške bolesti, primjerice, na medicinskim aparatima.
Puno je razina stvarnosti i niti jedna nije toliko jaka ili omanja
kao što je moj unutrašnji doživljaj, optočen najvećim karatima.

Premilosrdno srce Isusovo, smiluj mi se, bolesniku i grešniku;
daj od mene načini dragulj u moru osrednjosti, dosade
i monotonije uz koju se toliko svezah. Kao što daješ nekom pjesniku
dar kojega on niti ne cijeni, tako mi podaj da moji nervi rade,

ovakvi kakvi jesu, uznemirene stihove, kakvi oni jesu, ali u miru.
Vrati mi onaj mir iz kojega porastoše plodovi mojega rada
uz Tvoju većinsku pripomoć. I dat ćeš, ja samo bijah u điru,
pa što ako ne umijem odmah sve reći, kasno palim, ali dolazi nada.

Samo da sredim svoje dojmove i Ti ćeš već znati što treba.
Samo Ti vjernost izražavam. Samo se držim Tvojih zapovijedi
koje mi onomad dade. Još sam u oblaku što spade s neba,
ne tražim ni staze, ni rijeke. I moje je drvo sada od mjedi.
506 1034

Sluhom srca

Moja je zemlja gdje se rodih. Nismo mi nomadi nego Kristovi.
Doma najlakše pridobiješ nekog roba. Ne možeš otići od kuće
u mnoštvo porobljeno i milo gledati. Mi smo stabilni udovi,
svak na svome djeluje. Mi možemo pripovijedati za vapijuće,

a oni sami će k nama doći. Porodih se u hramu i tamo pripadam.
Porodih se kao žena koja ima rađati. Zato, evo, pjevač postadoh.
Tebi samo mogu pripovijedati pred svetima, u koje bi da spadam,
kako samo tu, kraj tebe živim i zbog toga, kada dođoh, ostadoh.

Ne zna roblje da je roblje, ali zato misle da je važno zavaravanje.
U tebi se ja ogledam kao netko sasvim drugačiji od tebe,
a tako si mi blizak u slobodi vječnoj. Umorna sam za predavanje
i do onog daha pjevat ću ti dok mi noga ne otepe

sav nakupljni pepeo i prah. Dade Otac meni odmora pod bršljanom.
Ti si moj prioritet, uzimam te kad je već do toga voljom došlo.
Uzimam te u slobodi, slijedit ću te po stopama i svakim danom
sve ću više biti tvoja. Pjevati ne moram već pratiti kud je prošlo

srce tvoje. Zboriti neću dok mi s usana isparavaju medne kapi.
Evo, i sad moja pjesma već ne teče nego sluša slutnju tihu.
Evo, i sad moje tijelo već je duha plam i proliveno, i već hlapi.
Evo, i sad već ja nisam gruba strašno, bodlje mi otupihu.

I već imam dostojanstvo koje unutra je pa se duhom širi.
Već ja jesam u bijelome, mada dan se tek bliži polako.
San mi dođe da nema djeveruša, ali svetstvo blago miri.
Prihvaćam prošnju tvoju, ništa nikad nije bilo tako lako.

Sada vidim ispod plašta koji mene je zaštitio,
sada vidim kako skromno bijaše ti lice.
Tvoju raskoš sada slavim, nisi me podmitio
nikada, jer baš ti mene gledao si netremice.
506 1917

SVETO PRIJATELJSTVO

ROBA NIJEMKA UZIMAM JA ZA SVJEDOKA,
ONOGA IZ JEDNOG OD PRVIH NAŠIH DODIRA,
ROBA KOJI TEBE LJUBI NEIZMJERNO, ZJENICU TI OKA.
TAMO GDJE TI POGLED SEŽE, GDJE SAM SE RODILA,

OBASJANA POGLEDIMA TVOJIM.
TO TI SE JE, DAKLE, SVIDJELO,
MOJA ŽEĐ, U SNOVIMA MOJIM,
DA TI VJERNO BUDEM TIJELO;

DA TE NEDOSTUPNA KUŠAM
I DA TE IZVAN TOGA NE DODIRUJEM,
ALI SAMO AKO TE VJEKOM SLUŠAM.
DA PRED TOBOM TIHA MIRUJEM.

ONDA ZNAŠ ME BOLJE NEGO JA,
ONDA ŽELIŠ MOJE POVJERENJE,
IZVESTI ME OD MOG POJA
I NAPOJITI ME SVE DOK ZRENJE

NAŠEGA PRIJATELJSTVA
NE POSTANE KAO IZVOR JASNO,
KOJI SE U NEBU SVETSTVA
OGLEDA PA SE OBRUŠAVA STRASNO.

SADA SVE JE NAOPAKO,
SADA SVE JE GLEDANJE IZVANA.
TI SI MOJE SRCE JAKO,
TI SI TAJNA JASNA, ODAVANA

DUGO, DUGO, NA OČIGLED,
A JA VIDJEH TE KAKAV JESI
OD POČETKA JER TI POGLED
MOJE TAJNE SVE OVJESI

PREDA MNOM. BIJAH ISKRENA
I SVE TO NAS, NEZNALICE, UJEDINI.
MI SMO BILI SAMO SJENA
OVOGA ŠTO SADA JEST U PUNINI.

SJENU BACAM SADA OD OBLAKA,
PLAMENA MU JEZGRA TIHO LUČI,
A VOŠTANICA U PRSTENU JE JAKA.
KADA ĆE SE RAZGORJETI, TI ODLUČI.
506 2001

POGLED SPASA

ČOVJEK UGLAVNOM ZNA ŠTO IMA ČINITI.
DALEKO JE TO SAZNANJE
KOJE MOŽDA NIKADA NE DOVEDE DO ČINA.
NIJE DOBRO SAMO ZNANJE HINITI
NEGO VJEŽBATI PREDANJE
SVEGA IMANJA, NE STRAHOVATI OD ZLOČINA.

NISAM LI I SADA JOŠ UVIJEK ZAOSTALA?
KAO DA SAM TI ZA PETAMA,
NE, POKRAJ TEBE KLEČIM.
OPET SEBE SAMU SAM POKRALA,
A TI SI MOJA DRAGA TAMA.
AKO TE NE SPRIJEČIM,

RODIT ĆE SE BIJELA NOVA PONOĆ
SVUDA OKO NAS,
KAO PLATNO ZA LIJEPA ODIJELA.
NE, NE TRAŽIM POMOĆ
NEGO SAMO GLEDAM SPAS.
DUGO SAM, DUGO ZBOG TEBE ŽIVJELA.
506 2022

ODOH SPAVATI, ALI ME NEŠTO BUDI.

Gospodar ponoći

Ti me zaiska, ti me iz meke postelje probudi
Na novi popodnevni san. Kasno je.
Moje tijelo neispavano kao ljubavnica ludi
Jer nije još, ponoć je, nije još dan.

Odgovaram ti kako je sve u redu bilo
I lijepo sam, naravno, zaspala,
Ali mi ti neda, da li snova je bilo?
Evo me, na tipkovnicu sam pala.

Molim anđela da ti poruči
Sve moje drage blagoslove.
Našem plođu da odluči
Podati sinove nove.
605 2353

Šapat u tami

Kada si mi prišapnuo neke značajne tihe šaptnje,
sva sam izvan sebe naglo ustala, ti reče mi: molimo.
Sve plodove iz vrta ja ubrah za slavlje, sve kapnje
bijahu moje, samo da se lijepo u zajedništvu volimo.

Tada se sjetih da te moja silna volja nije poslušala,
jedan mali nagovor i ti se potpuno dade.
Puno krasnih sam se komplimenata naslušala.
Oprosti mi i vjeruj, ja nisam samo duga od nade.

Tvoja je riječ u meni ostala,
sve tvoje riječi zauvijek čuvam.
Ja sam samo tvoja zaista postala
nedavno. Sve tvoje na sebe obuvam.
008 606

Čavrljanje

Umorna bijah i odoh svoj sanak namiriti, ne čekajući veliki događaj.
Sada znam da sam zamalo propustila eksploziju dana.
Znam da svaku moju riječ ti unaprijed znaš, riječi tvoje ja sam porođaj
i, evo, izmolih sve na brinu, naša Gospa za nas je udana.

Da, rekoh ti, strašno sam stara nerotkinja vjerna, užasno ljubomorna.
Zato te uzeh, zato se obavezah da bih tebe vezala svojim predanjem.
Prelijepa oblačna bijela ponoći, u kojoj u sjeni tamna, neumorna
buktinja pravilno tinja, vječno si sjećanje moje, caruješ mojim stanjem.

Tebe, usred noći, sada još umorna ljubim, ljubim te kao stvarnoga
Prijatelja, želim ti da se mirno nasanjaš, s mojom rukom u tvojoj.
Strasno te volim bez bluda, ti si me otopio jače od sunca omarnoga
i ja ti se divim u mislima, riječima, djelima i propusti mojoj.

Da li i ti si malo nesiguran, da li me učiš disciplini? Da li ti treba štogod?
Svoje redovne molitve imam, a za buđenje ti si dežuran, zna se.
I dok se spremam na mirne preostale dane, tvoja mladolika, kakogod,
ljubomora sastaje se s mojim pospanim nadahnućem, sva se

iznenadih, ali to je samo nešto prolazno, moj grijeh maleni.
Opijena sam i ne sjećam se sna, mamurna lupkam i kušam čavrljati.
Slušam te cijelo vrijeme, ti pusti me u svoj zagrljaj sneni
pa ne znam što drugo ima se u ova doba po tipkovnici švrljati.
606 039

TAJNA POLOGA

Prastara je moja predanost.
Još u meni navike ima za slavlja.
Vina nemam i nije mi potrebno
Jer me opija preobilno post.
Ja opet tebi ležaljku postavljam.
Ja sjedam na mjesto posebno.

Priznala sam svoju neobuzdanost,
Od mene tuklo je srce tvoje
I zazvah te imenom.
Sada je moguća neposrednost
U ovom domu za nas oboje,
U ovom hramu snenom.

Pomislih da nas uze Opravdanje
Za sebe. Odavde pogled je drugačiji.
Umrla sam svijetu, i dalje grešna,
Dok ti svoje izvršavaš s pouzdanjem
I nisi tako moj koliko si svačiji.
Zato želim biti sugovornica utješna.

Otapa se vošano jezero, mirno žari.
Dragi si moj u ovoj slobodnoj noći,
Najdraži. Moje su priče posvećene.
Tihi su moji tajni duboki požari,
Oni su samo pokazatelji moći
Usredotočene, malo prosvijetljene

Jer sam primila pomazanje i blagoslov,
Zaista. Iskoristi što ti se daje posvojiti
Jer to je tvoja dužnost i pravo.
Nikada neće se naći vremeplov,
Ali ti moje krštenje možeš usvojiti
I sve, sve što znam zapravo.

A sada znam puno više nego onda
Kada me lomila tuča i vuklo more.
Nisam to uzalud zaista preživjela.
Nije mi potrebna nikakva sonda,
Niti razgledanje s velike gore,
Samo jednom ja sam oživjela.

Mogla sam sve i bez tebe proći,
Mogla sam ostati u ovome sama
No, za oživljavanje je potreban
Jako dobar razlog. Oko ponoći
Nema više bdijenja, moja tama
Razlog je sasvim poseban.

Tajne nema, ona je u svijesti
Koja je stvarnost neizbježna.
Da nisam sebi iskala svijetlo,
Ne bih mogla ni mrežu isplesti
I krpati je jer je nježna
Kao i sve moje podrijetlo.

Kad sam služila kao pseto,
Bila je tu svijest pritajena
I bila je poslije uvijek,
Što god bilo, svijest je sveto
I nije nikada utajena,
To ti je polog zauvijek.
607 140

Potresna svijest

Moja je srčika nježna jako, izgleda mi, i zato i mogu ostati nedirnuta
kada me kušnja izaziva da iz sebe predam sve što imam pripravljeno.
Ne možeš džepove lopovu isprazniti koji prazni su bili toliko puta.
Možeš samo sasuti sve svoje imanje lopovu i pustiti ga otpravljenog.

Ne velim da nikada nisam imala ništa i da sam neki bijedni siromah.
Imam puno toga za nabrajati, ali kradljivac se straši i bježi od toga.
Zanimljivo kako se uvijek vraćaju ti lopovi, privlačim ih u isti mah.
I opet žele ukrasti, lažu, umiljavaju se, varaju i mene i onoga svoga.

I ja sam kradljivac bila, lukavi. Odakle mi to, to je pitanje nadahnuća.
Kradem podsvjesne misli i aluzije tako vješto i vjerujem da je to dar.
Tebe nikada nisam željela pokrasti, samo uzimam od pogleda ti vruća.
Naučena sam za boleštine, mnogi ih imaju, a kod mnogih je i nemar.

Ubijala sam i ja, svjesno odgovaram za sve. Imala sam neke smetnje,
bijah prespora jednom i već je bilo kasno, predala sam povjerenje
u predodređene ruke pa sada znam da će uvijek biti paklene pometnje
u mojoj svijesti i muke su od toga jer bijaše pogrešno uvjerenje.

Jednom sam napustila nejako stvorenje u želji da ga oslobodim sebe.
Inače, kako god ološ sam bila, pružala sam već odavno mnogima dare.
Od toga sam najviše i nadrapala, ali znam jadne ljudske potrebe,
poznajem zlobu i oholost tešku; znam i kada ljudi od srca te podare.

Razaznajem dobro prave umjetnine, dubine duhova, djeca nisu čista.
Majke su ovisnice, i to požudne i tjelesne; očevi su kao curice bedaste.
Znam i mnoge sitne, male ribe umišljene, podulja je mojka lista.
Prepoznajem lahor, ne znam za oluje, ledenjake znam i oblake tmaste.

Požari i zemljotresi su mi posebnost, to je priča za sebe, ima svoj slijed.
Piromanom su me zvali, ali nikada nisam palila nego samo bacala iskre.
Znam kako se gledaju svijeće, ne čuvaju se i ne kupuju se unaprijed.
Ako ih imaš, sve ih moraš odmah izgorjeti jer u mrežu ne love se ikre.
0606 300

Na izvoru

Vjerujem u dubine u kojima sam okušala samo stope i to mi je puno.
Sada slijedi razdoblje promatranja kada sve polako sjeda na mjesto.
To može potrajati vječno i ne može se odmah opisati tako potpuno
kako se potpuno doživljava, s velikim strahopoštovanjem vrlo često.

Zato sam prilika imala gledati neprozirne površine tih dubina
kao što su jasni bili pogledi neki ili more, a posebno nebeski svod.
Da bi vidio dubinu, ne moraš doslovno zaroniti poput dupina
nego ti duša mora biti osposobljena sviješću o tome kakav je brod.

Krenula sam i plićacima, i bilo je sjajno jer sam vidjela skok s nebesa,
ne znajući uopće da sam sva i ja sama u tome bila.
Najveća je dubina koja nastane uslijed zemljotresa,
ista kao i ona u kojoj sam našla odraz moga bila.

Evo, užgati mi je bilo jednu zaista pravu svijeću koja sad postojano
i obilato gori i rastapa se po sebi kao da darove dijeli, a ostaje duboka.
Njezino tijelo je bijelo, a lice joj je sasvim , sasvim malo obojano.
Odavno nisam imala priliku tako lako molitvom tihom umaći od uroka.

Na svijeći se može vidjeti prelijevanje dubine, iako ona je svijeća mirna
i stalna, ni moje lamatanje ne može pomutiti niti jednu kap da bi pala
iz okvira nevidljivoga, dodirnuti ga možeš, ali ruka je ne smije nemirna.
Već obilje nadahnuća različitoga i darova odmah je ova svijeća mi dala.

Dubina se može iščitati, najlakše iz neke dobre umjetnine, teže iz Pisma.
Povjerenje i odsutnost straha preduvijeti su za istraživanje, to je znanje,
a ono ovisi opet o svijesti. Doživljava se neposredno, nije potrebno opisa.
Važno je predati sebe i sve, tijelo, poglede, dušu, Boga, svoje imanje.
606 349

DVANAESTI DIO

EPILOG

Jutro poslije

Nemoj pitati se da l’ sam živa
nego odmaraj na miru,
posla preča imaš.
Ja se samo slutnji odazivam,
smijem se pobjedniku Piru
dok se svijetom klima.

Kada spoznam
da propadam,
bit će kasno.
Kada doznam
da ti pripadam,
bit će jasno.

Kada dođe vrijeme
čavrljanja,
tiho ću te zazvati.
Kada rodi ovo sjeme
bez švrljanja,
po sebi ćeš znati.
606 1245

KRAJ ESEJA VOŠTANI PRSTENOVI

Advertisements

From → Uncategorized

Leave a Comment

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: